Autizam nije bolest, to je neurorazvojni poremećaj i stanje koje je doživotno. Kako nam je kazala Sabina Decević iz Fondacije “Ognjen Rakočević”, ne postoji uzrok zbog kojeg nastaje autizam, niti terapija da bi se on izliječio
Međunarodni dan osoba sa autizmom obilježava se 2. aprila, a tome prethodi cijela sedmica posvećana podizanju svijesti građana i nadležnih o ovom neurorazvojnom poremećaju. I ovaj dan dočekuju bez registra, tako da se u Crnoj Gori ne zna tačan broj osoba sa autizmom. Osim toga, nemamo ni dovoljan broj stručnjaka, ali ni institucija koje se bave ovim problemom. Autizam nije bolest, to je neurorazvojni poremećaj i stanje koje je doživotno. Kako nam je kazala Sabina Decević iz Fondacije “Ognjen Rakočević”, ne postoji uzrok zbog kojeg nastaje autizam, niti terapija da bi se on izliječio.
– Terapija su tretmani kod logopeda i defektologa, a što se ranije krene sa ranom intervencijom, to bolje. Danas se lakše prepoznaju prvi znaci autizma jer se više priča o tome. Moj sin je imao elemente autizma i sa godinu dana, ali ih nijesam prepoznavala. Kod osoba sa autizmom izraženo je to da nemaju želju da se druže i da komuniciraju sa ostalom djecom. Po knjigama, to je nedostatak govora, gubitak kontakta sa očima ili pokazni gest. Moj sin ima kontakt očima, njegov govor nije razvijen u toj mjeri da može da ostvari komunikaciju. Postoje određene riječi koje je usvojio i koje izgovara, ali to nije dovoljno da komunicira. Postoje verbalni autisti i kod njih je razvijen govor, a imamo i autiste koji mogu da ostvare neki vidi dijaloga, ali oni će uglavno pričati za sebe priču, reklamu ili pjesmu, a interakciju i dijalog nemaju – objašnjava Decević.
Ona kaže da je njen sin rođen sa autizmom prije deset godina, a prve simptome je primijetila kada je imao dvije i po godine.Ona ističe da je u Crnoj Gori priča o autizmu krenula nakon tragičnog događaja u kojem je nastradao Ognjen Rakočević.
– Danas je djeci sa autizmom dozvoljeno da se školuju, a unazad 20 godina to nije bilo moguće. Postoji inkluzija, ali nije razvijena u najboljoj mjeri, nije sve umreženo onako kako bi trebalo. Roditelji lutaju dok dobiju dijagnozu. Kada se ona dobije, postoje socijalna davanja, pa se iz zdravstva fokusirate na Centar za socijalni rad. Često se dešava da djeca budu odbijena, a to se dešava zbog neznanja i neinformisanosti. Kada govorimo o vrtićima, koji su besplatni, oni su važni jer kreće socijalizacija. Mora se proći kategorizacija i komisija, gdje se utvrđuje da dijete može da ide u vrtić i dobije asistenta. Dešava se da vrtić ne obezbijedi asistenta i onda opet roditelj mora da zove ministarstvo, direktore… i gubi se dragocjeno vrijeme. Smatram da se mministarstva zdravlja, prosvjete i za socijalno staranje moraju umrežiti. Moj sin uči iz istih udžbenika kao njegov brat jer mi u Crnoj Gori nemamo inkluzivne udžbenike, dok ih u regionu imaju – ukazuje Decević.
U Centru “Ognjen Rakočević” rade tri dječija psihijatra, jedan defektolog i par logopeda i psihologa, što, kako ističe naša sagovornica, nije dovoljno.
– Centar služi samo za ranu intervenciju, to znači za djecu do šest godina. Nakon toga ne postoji tretman, osim konsultacije sa psihijatrom. Svi ostali tretmani se odvijaju privatno i roditelji su prinuđeni da ih plaćaju. Centar nudi tretman do dva puta mjesečno, a svi znamo da su intenzivni tretmani veoma važni. Defektolozi i logopedi su veoma deficitarni, a primarni su u radu sa našom djecom, tačnije oligofrenolozi. Podgorica nema dnevni centar za osobe sa autizmom. Postoji Dnevni centar na Starom aerodromu koji je mješovit, a kapacitet mu je do 20 osoba za cijeli grad, što je strašno. Inicijativa da se napravi registar soba sa autizmom je izglasana u Skupštini krajem godine, ali još ništa nije urađeno – kaže Decević.
