Nedavno je, po nalogu gradonačelnika Nikšića, Marka Kovačevića, skinuta državna zastava sa zgrade Opštine Nikšić. Dok još uvijek nije našao slovo zakona po kojem bi trebalo da skine “ukrasne” cerade sa nikšićkih fasada, što je bilo mnogo lakše jer već postoji odluka o njihovom uklanjanju, Kovačević se namučio da primijeni pogrešni zakon i skine crvenu zastavu sa zlatnim orlom, tretirajući je kao nacionalni, a ne ono što ona zaista jeste – državni simbol, poručili su iz Savjeta Građanske inicijative 21. maj.

“Na taj način uvrijedio je ne samo etničke Crnogorce¸koji, po njemu, predstavljaju nacionalnu manjinu u Crnoj Gori, već i Crnogorce svih nacija i vjera koji vole i poštuju svoju državu, i koji uvijek pod ovom zastavom iskazuju svoju odanost njoj i težnju da ostane ono što je u Ustavu i zapisano – građanska, evropska, multinacionalna i multivjerska zajednica svih njenih građana, u kojoj se svi osjećaju svoji na svome”, nastavljaju u saopštenju.

Za taj posao, kažu, angažovao je privatnu firmu koja ima resurse-opremu i spretne radnike, a ni volje, izgleda, nije nedostajalo. “Što bi se reklo, posao kao i svaki drugi.”

“U protekle dvije godine doživjeli smo da se državna zastava gazi, cijepa, pali, posipa fekalijama, otima, da leži na zemlji podno jarbola ispred državnih institucija ili se vijori izblijedjela i pohabana, da, ponekad, jarbol tihuje bez nje, pa i da je Zdravko Krivokapić poljubi na Ćipuru. To je Crna Gora danas. Međutim, priča o crnogorskim zastavama je i priča o barjaktarstvu i barjaktarima. Biti prvi u jurišu, predvoditi sa razvijenim barjakom svoje saplemenike u boju, bila je izuzetna čast, koju su dobijali prekaljeni crnogorski ratnici. Barjaktaru je zastava u ruci, s obzirom na to da je bio laka meta, donosila i gotovo sigurnu pogibiju. Barjak se morao vijoriti po cijenu života, a gubitak zastave smatran je najvećom sramotom. Padom barjaktara, zastavu u borbi preuzima njegov najstariji odrasli sin, kad on pogine ponese je drugi sin, pa treći. Pošto je barjaktarstvo bilo nasljedno pravo, koje se realizovalo po strogo utvrđenom redosljedu-otac, sin, brat, sinovac, dešavalo se da se pod istim barjakom istraže cijele porodice. Tada barjak prelazi u ruke njihovih rođaka iz šireg bratstva, koji ga nose sa jednakim žarom i herojstvom. U slučaju da u barjaktarskoj porodici preostane maloljetno muško dijete, nerijetko su crnogorske heroine, supruge i majke, pozivajući se na nasljedno pravo, tražile od Ministarstva vojnog povraćaj barjaka, što je takođe dio kodeksa barjaktarske časti. Odluku je bilo teško donijeti. Barjak je rijetko kad vraćen”, navode.

Na barjaku Lutovaca, pod kojim je u istom danu palo šest barjaktara i isto toliko ranjeno, izbrojane su 404 “zrnobojine”, objašnjavaju.

“Taj, kao i svi ostali crnogorski barjaci, izrešetani turskim tanadima, koji se čuvaju u muzejima ili su u posjedu barjaktarskih porodica, pričaju jedinstvenu priču o slobodi, mladosti, ponosu, herojstvu i slavi. Stoga, ne čudi što je kralj Nikola upravo jedan ovakav barjak darovao ruskom prijestolonasljedniku. Nema poklona koji bi bolje predstavio Crnogorce. Barjakom je otpočeo i zajednički suživot, ali na novim osnovama, sa nikšićkim Muslimanima ili, kako ih je on zvao, “braćom Crnogorcima, muhamedanske vjere”, odmah nakon oslobođenja od Turaka. Po tome je Crna Gora i danas jedinstvena u regionu. Tom prilikom crnogorski barjaktar postao je Mujo Mahmutov Adžajlić, a o tome kakva je to čast bila za njega i njegovu porodicu, svedoči i motiv na njegovoj nadgrobnoj ploči – bareljef kojim je predstavljena zastava u čvrsto stisnutoj ruci. Za četnog barjaktara postavljen je i Smail Osmanov Tuzović. “Sposoban mladić i od dobre kuće”, stoji u obrazloženju.

O simbolici barjaka u Crnoj Gori svjedoči i kolekcija ratnih trofeja – turskih barjaka koji se čuvaju u Narodnom muzeju na Cetinju i koja je druga najveća zbirka turskih zastava u Evropi, kažu. Ona najveća nalazi se u Beču, s tom razlikom, kako tvrde, što su cetinjske, sve do jedne, osvojene u borbi.

“Kralj Nikola je u oslobođenom Nikšiću za prvog gradonačelnika postavio uglednog Muslimana Mehmeda Ibričića, koji je svoje dužnosti obavljao u korist i na zadovoljstvo svih stanovnika  pune četiri godine  ili, što bi mi danas rekli, bez skraćenja mandata. Današnji gradonačelnik svoju fotografiju, sa sve šubarom i kokardom na glavi, pravda pokušajem da se oproba u pozorišnoj umjetnosti, ukida mjesečna izdvajanja za Udruženje borca i antifašista Nikšića, skandalozno relativizuje skrnavljenje spomenika Ljubu Čupiću, negira genocid  dan nakon usvajanja Rezolucije o Srebrenici… Može mu biti. Kao i mnogim drugim javnim ličnostima iz svijeta politike i državnim službenicima.  Znamo da tokom intoniranja državne himne vole da sjede. Ponekad, doduše, i ustanu, ističući tri prsta na reveru. I sve to se dešava u vrijeme kada u Skupštini Crne Gore nije usvojen Zakon o zabrani upotrebe fašističkih simbola, a pola godine kasnije nije mogao biti ni uvršten u dnevni red, jer je to bilo po mjeri skupštinske većine.

Činjenica da takvi ljudi obavljaju javnu funkciju i imaju društvenu moć i medijsku pažnju,  najbolje ilustruje sunovrat  koji smo kao društvo doživjeli u protekle dvije godine. Tome, svakako, doprinose i pravosudni organi, jer je, od toliko primjera nepoštovanja državnih simbola, u veoma malom broju slučajeva pokrenut postupak, a još manje ih je privedeno kraju.  Zakonom  o državnim simbolima i Danu državnosti predvidjeno je da se ispred tužilačkih i sudskih institucija  državna zastava  stalno vije. To bi, valjda, trebalo da znači da u njima država živi. No, stiče se utisak da ona više ne stanuje tu. Ali znamo đe je sigurno ima – u srcima ljudi sa početka teksta”, zaključuju u saopštenju.

izvor: AntenaM