U Crnoj Gori i u svijetu danas se obilježava Prvi maj, Međunarodni praznik rada kao simbol borbe za radnička prava, dostojanstven rad i bolje uslove života zaposlenih. Građani Crne Gore ovogodišnji Praznik rada dočekuju uz podijeljene ocjene o stanju radničkih prava i ekonomskom položaju zaposlenih. Dok iz vlasti poručuju da su uslovi rada i zaštita zaposlenih značajno unaprijeđeni, iz opozicije i sindikata upozoravaju na rast troškova života, probleme u socijalnom dijalogu i neizvjesnost zbog isteka Opšteg kolektivnog ugovora. Ekonomski analitičar Predrag Zečević ističe da su razlike između javnog i privatnog sektora i dalje ključni problem.

Građani Crne Gore ovogodišnji Praznik rada dočekuju uz podijeljene ocjene o stanju radničkih prava i ekonomskom položaju zaposlenih.

U susret Međunarodnom prazniku rada, predsjednik poslaničkog kluba Evropskog saveza u Skupštini Crne Gore, poslanik Boris Mugoša upozorio je na ozbiljne posljedice koje bi mogle nastupiti istekom Opšteg kolektivnog ugovora, navodeći da bi oko 100.000 zaposlenih moglo ostati bez zaštite dijela radničkih prava.

“Ono što je posebno problematično je da od 1. maja negdje oko 100. 000 zaposlenih ostaje bez zaštite nekih od značajnih radničkih prava koje su definisane kolektivnim ugovorom, jer opšti kolektivni ugovor ističe 30. aprila, i to je nešto što treba sve dodatno da nas zabrine”, kazao je Mugoša.

Zbog toga on poziva vladu da se što prije vrati na pregovarački sto.

“Da razgovara sa socijalnim partnerima, da dođu do dogovora na bazi inputa socijalnih partnera”, kazao je Mugoša.

On je ocijenio da se Vlada prema socijalnim partnerima odnosi “neozbiljno i neodgovorno”, podsjećajući da je Opšti kolektivni ugovor, nakon isteka krajem prošle godine, dva puta privremeno produžavan – prvo do kraja marta, a zatim do 30. aprila.

“Radnička prava u Crnoj Gori danas na višem nivou nego prethodnih godina”

Poslanik Pokreta Evropa sad Miloš Pižurica ocijenio je da su radnička prava u Crnoj Gori danas na višem nivou nego prethodnih godina, navodeći da su u posljednjem periodu značajno unaprijeđena zahvaljujući promjenama na tržištu rada i odlučnijem djelovanju države.

“Danas gotovo da nemamo pojave koje su ranije bile učestale. Rad na crno, isplate ‘na ruke’ i neplaćanje doprinosa svedeni su na minimum, upravo zahvaljujući sistematskim kontrolama i strožijem nadzoru. Uz to, zarade su postale sigurnije i predvidljivije, a odnos poslodavaca prema zakonskim obavezama ozbiljniji nego ranije.

Prema njegovom mišljenju, sve više se insistira na formalnim ugovorima, urednim prijavama i poštovanju radnog vremena, što, kako ocjenjuje, daje veću pravnu sigurnost zaposlenima.

Ipak, smatra da posao nije završen i da fokus u narednom periodu mora biti na dodatnom jačanju zaštite zaposlenih, suzbijanju sive ekonomije i politici koja će omogućiti da rast zarada prati stabilnost cijena.

Govoreći o izazovima sa kojima se radnici suočavaju uoči 1. maja, Pižurica je istakao da je očuvanje realne vrijednosti zarada i dalje jedno od ključnih pitanja.

“U prethodnim godinama došlo je do značajnog rasta plata, ali istovremeno i do rasta cijena, prije svega usljed globalnih kriza i poremećaja na tržištu energenata i hrane. Zato je borba protiv inflacije danas jedno od centralnih pitanja ekonomske politike”, kazao je Pižurica.

On smatra da je u posljednjih godinu dana urađeno dosta na tom planu, a dobar primjer su cijene goriva, koje je Vlada Crne Gore uspjela da drži među najnižima u Evropi.

Kao jedan još važan izazov odnosi se na rad nedjeljom i praznicima ističući da je neophodno u sektorima poput ugostiteljstva, trgovine na pumpama i građevinarstva, neophodno dosljedno primjenjivati zakon.

“Radnicima mora biti omogućen slobodan dan, a uvećana zarada za rad u tim uslovima mora se redovno isplaćivati. Takođe, cilj mora biti da svi zaposleni imaju standardnu radnu sedmicu od najviše 40 sati i da se ide ka modelu koji obezbjeđuje dva slobodna dana sedmično”, poručio je Pižurica.

Zečević: Razlike između javnog i privatnog sektora i dalje ključni problem

Ekonomski analitičar Predrag Zečević kaže da se može reći da radnici u Crnoj Gori, u susret Međunarodnom prazniku rada, ulaze u ovaj datum sa podijeljenim osjećajem – s jedne strane postoje određeni pomaci, ali s druge i dalje ostaju duboki strukturni problemi.

Govoreći o ključnim izazovima sa kojima se radnici u Crnoj Gori suočavaju, ističe, prije svega, razliku između javnog i privatnog sektora, pitanje sigurnosti zaposlenja i realnu kupovnu moć.

Prema njegovom mišljenju, iako su zarade rasle, inflacija i troškovi života su ipak “pojeli” dio tog rasta, pa jedan broj radnika nema osjećaj stvarnog poboljšanja životnog standarda.

Ističe da i dalje imamo izraženu sivu ekonomiju i neujednačenu primjenu zakona, što, prema njegovom mišljenju, dodatno otežava položaj zaposlenih, naročito u privatnom sektoru.

“Posebno bih istakao da je položaj radnika u državnim preduzećima danas na veoma visokom nivou. Tu govorimo o stabilnim radnim mjestima, redovnim i u prosjeku većim zaradama, kao i dodatnim beneficijama koje privatni sektor često ne može da isprati. Upravo zbog toga rad u javnom sektoru postaje sve poželjniji i percipira se kao sigurnija opcija”, rekao je Zečević.

S druge strane, kako je naveo, zaposleni kod privatnika suočavaju se sa znatno većim pritiscima.

“Od zahtjeva za većom produktivnošću, preko manje sigurnosti radnog mjesta, do situacija gdje se radnička prava ne poštuju u punom kapacitetu. To stvara disbalans na tržištu rada i dugoročno može imati negativne posljedice po ekonomiju”, rekao je Zečević.

On takođe smatra da su prava radnika danas na višem nivou nego ranije.

“Povećane su minimalne zarade, država je pokazala veći fokus na životni standard i socijalnu politiku, i to su nesporni pomaci”, ističe analitičar, ali i upozorava da prava nijesu jednako dostupna svima, te da upravo ta razlika između sektora ostaje ključni izazov koji Crna Gora mora rješavati u narednom periodu.

“Ako želimo održiv i zdrav ekonomski razvoj, mora se raditi na izjednačavanju uslova, jačanju institucija i stvaranju ambijenta u kojem će radnik, bez obzira da li radi u javnom ili privatnom sektoru, imati sigurnost, dostojanstvo i adekvatno plaćen rad”, poručio je Zečević.

Kako je nastao Prvi maj: Od Čikaga 1886. do globalnog praznika rada

Praznik rada obilježava se 1. maja, na dan kada su radnici u Čikagu 1886. godine štrajkom i protestima počeli da se bore za osmočasovno radno vrijeme. Trećeg maja došlo je do sukoba radnika koji su bili članovi sindikata i štrajkbrehera. U sukobe se umiješala policija, a četiri pripadnika sindikata su ubijena.

Narednog dana na Trgu Hejmarket anarhisti su organizovali demonstracije. Osoba čiji identitet nije utvrđen bacila je bombu kojom je ubijeno sedam, a ranjeno 67 policajaca. Osam anarhista je uhapšeno, optuženo za ubistvo i osuđeno na smrt, iako njihova krivica nije utvrđena.

Na Prvom kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da se naredne godine održi velika manifestacija kojom će se proslaviti 1. maj u znak sjećanja na aferu „Hejmarket“ u Čikagu, ali i kao vid borbe za radnička prava.

Drugi kongres Radničke internacionale odlučio je da se od 1890. godine 1. maja širom svijeta održavaju manifestacije, demonstracije i štrajkovi, kao jedan od vidova klasne borbe, što je do kraja 19. i početkom 20. vijeka dobilo masovne razmjere.

U mnogim evropskim zemljama i američkim gradovima 1890. godine radnici su izašli na ulice tražeći, kao i u Čikagu, osmočasovno radno vrijeme. U Njemačkoj je došlo i do nereda kada se u proteste umiješala policija, a u mnogim gradovima demonstracije su održane uprkos prijetnjama vlasti da će policija rasterati učesnike.

Kako se 1. maj proslavljao u Jugoslaviji?

Međunarodni praznik rada proslavljao se urankom. Tada bi ljudi u zoru dolazili na obližnja izletišta, gdje se palila logorska vatra, a okupljanje bi se pretvaralo u narodni zbor. Obično je postavljana bina na kojoj su se smjenjivali sindikalni govori, prigodne recitacije i pjesme. Potom bi nastupalo lokalno folklorno društvo, da se vrijedni narod razgali i opusti na zasluženom odmoru.

Slijedilo bi sindikalno posluženje, pečeni prasići, jagnjići, a negdje i volovi… Oko logorskih vatri spontano bi se povelo kolo, a ljudi bi ostajali do kasno u noć u zajedničkom druženju. Bilo je dovoljno prostrti ćebence i ponijeti nešto hrane od kuće da se prezalogaji.

Kako je standard rastao sedamdesetih i osamdesetih godina, prvomajski uranak se pretvarao u praznik pretjerivanja u jelu i piću. Pristizali su prvi automobili u svakodnevni život i polako postajali statusni simboli, od „fiće“, preko „tristaća“, pa do „golfa“. Postao je običaj dovesti automobil u prirodu, često ga i pompezno oprati u gomili sapunice i polivati kofama vode da zablista.

Poslije bi se otvorila sva vrata i odvrnula muzika do daske, uz roštiljanje i litre piva i špricera. Ko je mogao, igrao je odbojku, badminton ili fudbal. Na kraju bi ostajala gomila smeća, ali u to vrijeme se malo vodilo računa o zaštiti životne sredine. Glavne informacije vezane za Praznik rada bile su koliko se dana ne radi i kakvo će biti vrijeme.

Bilo je uobičajeno spajanje neradnih dana u cijelu sedmicu, a bilo je i „baksuzno“ kada 1. maj padne u dane vikenda. Tako je Praznik rada postao svojevrsna svetkovina odmora i hedonizma. Ko je imao rodbinu na selu ili u drugim gradovima, išao je u goste, a ko je želio putovao je u inostranstvo, najčešće do Trsta ili Soluna, ili na kraći odmor na more ili planinu. Razvila se i tradicija sindikalnih prvomajskih izleta i putovanja.

Danas većina građana danas 1. maj provodi sa porodicom na izletištima, uz roštilj.

Izvor: rtcg. me