• 11.09.2025.

Još u osnovnoj školi bi trebalo učiti da je crnogorska ekonomija mala, krhka i zavisna od stranih investicija. Tokom socijalističke Jugoslavije Crna Gora je djelimično živjela na račun Fonda za nerazvijena područja, jer smo više trošili nego što smo stvarali. Drugim riječima, egzistirali smo zahvaljujući tuđem novcu, uz svijest da bez pomoći spolja ne možemo održati ni osnovni standard.

Piše: Bojan OBRENIĆ

Danas, decenijama kasnije, istorija se ponavlja – samo što je uloga Fonda zamijenjena ulogom stranih investitora, a Crna Gora, uprkos naporima aktuelne Vlade da popravi stanje, i dalje pokazuje nesposobnost da shvati elementarnu ekonomsku istinu: kapital ne čeka, već ide tamo gdje se osjeća dobrodošlo i sigurno.

Konferencija bez odgovora

Najavljena konferencija u Ulcinju, posvećena „uticaju investicija iz Ujedinjenih Arapskih Emirata na Zapadnom Balkanu“, djeluje kao akademska vježba više nego kao pokušaj da se pronađu stvarna rješenja. Govori se o transparentnosti, odgovornosti i uključivanju lokalne zajednice – što svakako jesu važni principi – ali se istovremeno prećutkuje suštinsko pitanje: zašto Crna Gora, uprkos privlačnim geografskim i prirodnim prednostima, uporno gubi vrhunske investitore?

Učesnici konferencije će razmatrati ekološke, demokratske i društvene aspekte, ali iskustvo sa projektom od prije deceniju „Kraljičina plaža“ i Royal Group jasno pokazuje da se problem ne krije u nedostatku arapske strategije, već u našoj nesposobnosti da ispoštujemo potpisane obaveze, obezbijedimo pravnu sigurnost i stvorimo povjerenje.

Slučaj Kraljičina plaža – lekcija koju nismo naučili

Da podsjetimo, vrhunski investitori iz UAE su tada, kao što je i danas Mohamed Alabar, bili spremni da u Crnu Goru ulože stotine miliona eura, gradeći luksuzne turističke komplekse na svjetskom nivou. Umjesto da projekat bude razvojna šansa, pretvoren je u birokratsko-pravnu trakavicu i simbol neispunjenih obećanja države. Investitor se tada povukao, a Crna Gora je još jednom poslala poruku da ozbiljan kapital ovdje nema garancije.

Poslije toga, domaći zvaničnici redovno govore o atraktivnosti tržišta i interesovanju investitora, ali se iza kulisa širi glas da je Crna Gora nepouzdana i da strani partneri mogu računati na sporost administracije, nestabilnost propisa i grupu uticajnih NVO povezanu sa zapadnim ambasadama koje obožavaju da tjeraju respektabilne azijske investicije. Na štetu Crne Gore naravno, a možda u korist jedne velike evropske države.

Kada će Crna Gora naučiti lekciju?

Nije problem u tome što organizujemo konferencije i rasprave – problem je što uporno ignorišemo ključnu pouku: mala ekonomija nema luksuz da odbija kapital. Ako vrhunski investitori jednom napuste zemlju zbog našeg neprofesionalizma, oni se rijetko vraćaju, a njihova iskustva brzo putuju međunarodnim poslovnim krugovima.

Dok mi govorimo o „analitičkim implikacijama“, region grabi dalje – Srbija, Hrvatska i Albanija privlače ozbiljne arapske projekte, dok Crna Gora ostaje zarobljena u sopstvenoj nemoći.

Umjesto da diskutujemo o uticaju UAE investicija na demokratiju i ekologiju, trebalo bi da se zapitamo – zašto Crna Gora tjera vrhunske arapske investitore? Odgovor je bolan, ali jednostavan: jer nismo naučili ni osnovnu lekciju iz ekonomije, onu koju bi djeca trebalo da čuju već u osnovnoj školi – da je povjerenje kapitala najdragocjeniji resurs.

Ako to ne shvatimo na vrijeme, konferencije će ostati samo akademske bilješke za tjeranje investitora, a Crna Gora će i dalje živjeti od zaduživanja unučadi i propuštenih šansi.