I kada dobijemo vrijeme savjetujem da ga koristimo za umjetnost. I to umjetnost življenja, da potražimo nešto što govori o životu kao umjetnosti – kaže glumac Zijah Sokolović

Privilegija je gledati maestra glume Zijaha Sokolovića na sceni. Jer, ne samo da gledate, već i slušate – učite od njega ne samo o pozorištu, već o životu. O tome kako razlučiti bitno od nebitnog, kako ne dopustiti da cinizam i vulgarnost zavladaju vašim životom, a da vam glavni izgovor za inertnost i nečinjenje, nepisanje sopstvenog scenarija po kojem ćete igrati, bude da nemate vremena. I da tako život uzalud protraćite ili što je još gore, da život prođe pored vas…

Tokom dva sata bio je sam na sceni, a pritom predstava nije gubila na tempu, već od prvog do posljednjeg minuta Sokolović igra kao da je tek izašao pred publiku. Imponuje i činjenica da i kada kritikuje sa scene, čini to tako da nikoga ne unizi, već da ga nasmije, da ga natjera da se nasmije svom licu u ogledalu. Koristeći tako praktično Šekspirove pouke o tome da je pozorište ogledalo svijeta i da svi, dok smo na životnoj pozornici, zapravo iz časa u čas igramo bezbroj uloga. Upravo u tom i takvom pristupu igri, pozorištu i životu, prethodne dvije večeri u sali Dodest mogla je da uživa publika zahvaljujući Manifestaciji kamernih dramskih ostvarenja u KIC “Budo Tomović”.

Sokolović je u sklopu takmičarskog programa MAKADO izveo monodramu – autorski projekat “Lijevo desno glumac”, a na zatvaranju, van konkurencije, sinoć kabare “Međuigre 0 – 24”.

“Lijevo desno glumac”, postoji već sedam godina, veoma je tražen, ne samo u regionu, već i u Evropi, i aplauz nakon izvođenja pokazao je da se naša publika identifikovala na isti način s njom kao i drugdje.

– I treba da se pronađu u njoj, u bilo kom segmentu, poetičnom, dramatičnom, komičnom, ciničnom, u vulgarnim riječima… Cilj i ideja predstave je da se odmaknemo od stvarnosti u kojoj gubimo vrijeme. I kada dobijemo to vrijeme savjetujem da ga koristimo za umjetnost. I to umjetnost življenja, da potražimo nešto što govori o životu kao umjetnosti – kaže Sokolović.

On dodaje da ljepotu života možemo pronaći u likovnoj umjetnosti, recimo slikama Veličkovića, koje najčešće nose epitet “teških”.

– Ali, Veličković kaže to su slike realnih situacija, šta čovjek čovjeku može da uradi i šta je uradio. On nije nacrtao ništa što čovjek čovjeku nije uradio, a što smo vidjeli ovih posljednjih 30 godina. Isti su takvi ljudi bili krvavi, zaklani, popišani, posrani… i to nas nije nimalo kao ljude uzbudilo, već se ponovo pripremamo za to. I to je segment koji postoji u svakoj ljudskoj prirodi, u civilizaciji. A, ja se, nasuprot, zalažem za to da se vrijeme ne troši na te stvari, već da u umjetnosti pronađemo ono što će nam olakšati da podnesmo i te ratove, ta zla, i tu stvarnost koja je takva kakva jeste – rekao nam je, između ostalog, Sokolović.

Sokolović zaključuje da treba izbjegavati subjektivan pristup, čemu smo mi u ovom regionu naročito skloni, a na uštrb objektivnosti. Jer, subjektivan pristup zamagljuje nam razumijevanje, i na taj način gubimo vrijeme za nama bliske osobe i nas same.