Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a
Čovjek iz naslova ovog teksta ribar je.
I to zna čitav Ulcinj. Ali džabe gajbe skakavice, levreka i kuble koje Željko donese na pazar; džabe njegove žuljevite ruke i onaj bakarni ten, kakav samo ribari imaju; džabe Željko pendula niz Bojanu i džabe se Željko svojom barkom probija kroz maglu na ušću, ne bi li mreže bačio vani. Željko lovi i lovi i lovi, kao nečujna sjena nekog prošlog vremena sredinom riječnog toka prolazi kroz špalir restorana i bojanskih kućica punih turista, kroz buku, ciku i vrisku što kolonizovala je negdašnji Raj na zemlji – ili Dženet, ako vam je milije – pa ga prognala negdje drugdje, gdje žive neki drugačiji ljudi, koji pare ne vole više od Raja. Sve je Željku džabe. Jer pravna država njega ne priznaje za ribara. Ima Željko dozvolu za privredni ribolov, jer on ne radi na crno. Ali nedostaje mu neki papir od neke nadležne institucije, šta li.
Stoga je pravna država – i to ne bilo kakva nego pravna država spremna za ulazak u EU, koja mu dođe kao Liga šampiona pravnih država – odlučila da Željku oduzme njegovu ribarsku kućicu. E sad: bez te kućice Željko ostaje bez posla kojim hrani porodicu. Stoga je Željko Abramović odlučio da brani sve što ima: kućicu, barku, mreže i blinkere. Stoga je Željko Abramović stao pred bagere koji su došli da mu kućicu sruše. Željko Abramović je, dakle, stao pred državu.
Juče je on pred televizijskim kamerama govorio o tome da je država njegovo dala čovjeku koji već ima dvije kućice na Bojani, a taj je Željkovo već ponudio komšiji. Cijena? Sitnica – 60 hiljada eura. No to je ništa, saznali smo: na Bojani ima i onih koji imaju po pet vila. Tamo se vrte ozbiljne pare od prodaje nekretnina i izdavanja. Na Bojani mjesta nema još jedino za ribare.
Jer ribari se nisu snašli. Ribar nije čovjek koji u mrežu hvata ribu, nego onaj kojega je u svoju mrežu uhvatilo novo vrijeme – u toj je mreži zapeo i u njoj se guši.
Sad, da se razumijemo… Država tvrdi da je u priči koju smo vam ispričali sve pravno čisto. Vjerujem da jeste. Sve se papirima da pokriti: oni su kao smokvino lišće. I Holokaust je bio pokriven papirima. Nacistička Njemačka je, vidite, bila pravna država – još kakva. Oni su za sve imali zakon, pa tako i rasne, odnosno Nirnberške zakone. To što je nešto pravno valjano ne znači da je etički ispravno. To što je nešto pravno valjano ne znači da je pravedno. Često se, odveć često to dvoje sukobi. Evo, baš ovih dana na Bojani država brani svoje pravo, a Željko Abramović brani pravdu.
Znate šta… Zakoni su puni rupa, kao onaj sir ementaler. Što si bogatiji, kroz te rupe lakše prolaziš. Sirotinji se kroz njih ne da. Bogataš možda neće u Raj, kao što ni deva neće kroz ušicu igle – ali kroz rupe u zakonu guzonje klize kao niz tobogan. Jebi ga: kad se podmaže, ulazi u svaku rupu.
Uglavnom… Na pravnu državu koja ribarima oduzima kućice iz kojih love da bi se te kućice preprodavale pa oni koji imaju puno imali još više, čovjek se može jedino popišati. Ako i toliko.
Da sam ja iz Evropske komisije, još sutra bih sa svitom kamera i novinara zapucao na Bojanu, da popričam sa Željkom Abramovićem. Time bi pokazali da brinu za takozvane obične ljude. Pokazali bi, još, da ulazak u EU za takozvane obične ljude znači veću sigurnost, znači da će imati gdje da traže pravdu, da oni koji imaju više od njih neće moći da ih gaze kao do sada, da ih gaze kao da ne postoje. Jer to je, a ne samo veće plate, poenta ulaska u EU – Ili sam ja nešto pogrešno shvatio?
Problem je u sljedećem: svijet je pun ljudi koje su izbacili iz kuća i ostavili bez posla zato što su vrsni pravnici raznih banaka, firmi i tajkuna pronašli zakonske modele da sirotinju ostave i bez ono malo što ima. Ako ćemo pravo, svaki američki i evropski grad trebao bi imati Trg žrtava pravne države.
A ako bi gospoda iz Evropske komisije, kao što neće, došla da posjete Željka Abramovića i tako podržala Davida u njegovoj borbi protiv Golijata, mogli bi prošetati do Ulcinja – da tamo vide što se čini od Meteriza i Limana. Da vide kako ono što se u njihovim papirima opisuje kao „održivi razvoj“ u stvarnosti izgleda kao rak.
Da: beton se tamo širi kao rak koji jede nekoć čarobni pejzaž. Zbog silne gradnje tlo klizi ka moru i ljudima u kućama pucaju zidovi. Po čitavi dan ogromne građevinske mašine tuku, biju mozak ljudi koji tamo žive. I ti se ljudi bune, uzalud bune. Jer to što se njima čini kao buka od koje nemaju mira zapravo je radosni ritam napretka. To nije buka, no razvoj. Doduše, kao što rekoh: razvoj raka.
I tu je sve pokriveno papirima. Sve je u duhu pravne države. No jedan pogled na betonske nakaze koje niču tamo gdje im nije mjesto otkriva suštinu: da je u pitanju bizarna travestija. Što ćete, znate kako to ide. Prvo se slučajno zapali maslinjak pa plamen otvori plac. Koju godinu kasnije, eto tamo stanova za prodaju.
U međuvremenu, kamioni puni građevinskog materijala piče uz Meterize, ulicom kojom je vozilima te tonaže zabranjen prolaz. Usput ti kamioni udare poneko auto i produže bez zastajkivanja, kao da su zgazili crva. Zanimljivo: iako zakon veli da ne bi smjeli, kamioni tim putem piče li piče. A pravna država nekim čudom ne uspijeva da ih zaustavi. Biće da je u pitanju jedna od onih rupa u siru – pardon, zakonu – o kojoj smo govorili. Nešto mislim: tih je rupa, brate, baš puno. Tako da čovjek dođe u iskušenje da pomisli kako su ustav i zakoni zapravo tek onaj tanki sloj oko rupa koje bogatima omogućavaju da čine što im je onoj raboti ćeif.
Štatijaznam… Valjda ljudi, kad imaju mnogo, naviknu da čine haram. Ubijede sebe da oni na haram imaju pravo. Ne znam, velim. Znam samo da u dobrim knjigama, koje za razliku od zgradurina i vila ne mogu nestati ni u zemljotresu ni u požaru, u knjigama koje će biti tu i kada sve blago ovog svijeta bude proćerdano, piše da od harama niko nikada nije vidio sreće.
Za kraj: Ribarski bluz.
CdM portal
