Vrijeme je za odgovornost. Vladaćemo za sve Italijane, poručila je Đorđa Meloni nakon pobjede svoje grupacije Desnog centra na nedjeljnim parlamentarnim izborima u Italiji.
Jutarnji.hr piše da bi njene riječi trebalo smatrati “samo obrednom formulom”, te je njeno obećanje “samo pokušaj odgovornosti umirivanja svih koji su se pribojavali da će pobjeda Meloni vratiti Italiju u fašizam koji je pobijedio tačno 100 godina ranije”.
“Moralo bi pokušati umiriti i one u Hrvatskoj koji su s pravom podsjetili da je Meloni prije osam godina govorila da “Hrvatska vrati Italiji Istru i Dalmaciju””, piše jutarnji.hr.
Italija (još) nije predsjednička republika, što bi Meloni htjela, njena Braća Italije (još) nijesu vladajuća, nego vodeća vladina stranka, što znači da će morati tražiti ravnotežu s ostalim svojim partnerima u koaliciji, a to su prvenstveno Liga i Forza Italia.
Pobjeda italijanskoga Desnog centra pokazuje se ne samo u procentima, koji su ipak statistika, nego i u parlamentarnim mandatima, koji su realna baza za vladanje. Prema podacima jutros u pet sati, šest sati nakon zatvaranja biralištâ, Desni centar imaće 113 senatora (od ukupno 200) i 236 zastupnika (od ukupno 400).
Sve da se tome definitivnim prebrojavanjem doda ili oduzme poneki mandat, ne mijenja se ono bitno: Desni centar će u oba parlamentarna doma imati solidnu većinu i moći će mirno vladati do 2027. Prema njihovom kodeksu, vođa koalicije je vođa one stranke koja je među njima dobila najviše glasova, a to su nesumnjivo postfašistička Braća Italije.
Kada se, u konsultacijama za sastav vlade nakon konstituisanja parlamentarnih domova popnu na Kvirinal da Serđu Matareli, predsjedniku Italije predlože kandidata za premijera, Meloni (Braća Italije), Mateo Salvini (Liga, ako ga dotad njegova stranka ne smijeni) i Silvio Berluskoni(Forza Italia) – predložiće Đorđu Meloni.
Kako piše jutarnji.hr, to neće biti sjutra – pa ni figurativno. Novi Parlament će se konstituisati 13. oktobra. Uslijediće natezanje oko izbora predsjednikâ parlamentarnih domova, pa dodjela mandata za sastav vlade, pa novo natezanje oko njenog sastava među samim pobjednicima, tako da odlazak Marija Dragija iz premijerske Palate Chigi i ulazak Đorđe Meloni ne bi trebalo očekivati prije završetka sljedećeg mjeseca.
Naravno, u Italiji ništa nije gotovo dok nije gotovo, pa tako nijedan parlamentarni saziv nije na svom završetku imao isti broj stranaka a one isti broj članova Parlamenta kao i u početku saziva. Od ukupno 935 izabranih članova, koliko ih je brojao dosadašnji Parlament, stranačku pripadnost je promijenilo njih gotovo 300, a promjena je bilo više od 400, jer su neki mijenjali stranke i dva ili još više puta. Te su izmjene srušile 2008. vladu i većinu Romana Prodija. Zasad nema pokazatelja da bi solidna većina Desnog centra mogla biti ugrožena u sljedećih pet godina, koliko traje ustavni rok trajanja nekoga parlamentarnog saziva.
Upravo je Senat dom gdje je rizik najveći. U njega ulazi 196 senatora izabranih u Italiji plus četiri izabranih među italijanskim državljanima u inostranstvu, ali se u kvorum računaju i doživotni članovi, kojih je sada šest. Po uobičajenoj logici “sigurna” većina u Senatu iznosi 110 članova – a Desni centar će je premašiti.
On će imati 67 senatora iz redova Braće Italije, 28 iz Lige te 18 iz Forze Italije. Od ostalih Demokratska stranka imaće ih 38, PoKret 5 zvjezdica 34, a Treći pol 10.
U Zastupničkom domu, kako sada stvari stoje, Desni centar će računati na 114 Braće Italije, 69 Lige, 46 Forze Italije, te sedam grupacije Mi umjereni.
Demokratska stranka imaće ih 71, PoKret 5 zvjezdica 45, Treći pol (koji vode Carlo Calenda i Matteo Renzi) 19, Savez Zelenih i Ljevice 14, +Europa (koju vodi Emma Bonino) tri, a fenjeraš je dosadašnji ministar vanjskih poslova Luigi Di Maio, čiji Građanski angažman ima jednog zastupnika, naime njega.
Eto, to je odnos snaga na temelju kojega će se izglasavati povjerenje vladi Đorđe Meloni i njenim zakonskim prijedlozima, počev od tegobnoga državnog budžeta za 2023.
Pobjeda Desnog centra je nedvojbena, ali nije premoćna, jer on ipak neće imati dvije trećine glasova ni u jednom parlamentarnom domu. To znači da će moći mijenjati Ustav, ali da će te izmjene – ako nijesu izglasane dvaput za redom dvotrećinskom većinom (za koju će sada biti nužan kompromis s opozicijom) – morati ići na referendum. I Mateo Renci je kroz Parlament iznudio bizarne izmjene Ustava, ali su na referendumu pali ti amandmani, a nakon toga i zbog toga i sâm Renzi s položaja premijera.
