Prave stvari do nas stignu prekasno. Najčešće dođu prekasno. Na taj način do mene su došli Memoari Sima Popovića, sekretara knjaza Nikole u čijoj je službi taj Sremac bio od 1870. do 1906. U najboljem slučaju dođu ni prekasno, ni prerano, ni na vrijeme. Budite spokojni, svi koji vas danas vole, sjutra će da vas istrajno mrzi. To me ta knjiga naučila.

Ilustracija (Foto: “Monumental Folly” Edvard Sorel, objavljeno u časopisu The Atlantic Monthly (1969))

Dadnete li ustav Gospodaru, čini mi se da će ga primiti, i radosno će ga primiti, ali ćete brzo na čudo biti i vi i oni od ustava – tvrdi Popović.

Podsjeća knjaza što se dogodilo u Srbiji, kada je, dok je Milan Obrenović bio maloljetan, nasmjesništvo dalo Srbima ustav, podešavajućim ga s tamošnjim uslovima.

Nikoše partije, bori se jedna s drugom. Kako koji zavladaj, odmah kroj novi ustav. I partija koja je na vlasti, ćera onu oborenu kao krvnika. Isto će tako biti i u Crnu Goru biti s ustavom, i još brže i grđe….kod nas će se partije dijeliti po bratstvima i kad se zakrve partije, zakrviće se i bratstva – kazuje Popović.

Držaću ja čvrsto – kaže knjaz Nikola. Popović tvrdi da je, dok izgovara te riječi, stisnuo desnu šaku u pesnicu.
Knjažev sekretar ne odustaje. Objašnjava da taj koji daje otvara šaku a ne stiska. Da ustavom počinje borba i da će to da izađe na zlo. Nije on protivnik slobode ali ustav nije nešto što Crna Gora treba, velike države koje ga odavno imaju s njim kubure, u parlamentima se malo krasnoslovi a mnogo praznoslovi, biće vremena da se s ustavom i Crna Gora ponovi..Dotle neka ona ostane “ono što je vazda bila, sa onijem narodnim životom i duhom, koji joj je dao glas imenu…”.

Podsjeća Popović knjiza na Gledstona i Tenosona. Krupne riječi. Surova stijeno prestole slobode. Crna Gora koja kao ni jedna druga rodi rasu tako silnih gorštaka…
Knjaz Nikola i on razgovaraju 1905. Godine. Crnogorce vide kao objekte vladanja.

I stižu riječi Sima Popovića zbog kojih sam potegao svu ovu priču.

Kad veliku Crnu Goru napuni ustav činovnicima i penzionerima, grajom i borbom oko ministarskih fotelja a njene silne gorštake zavadi na biralištima, novi Gledstoni i Tenisoni neće se oduševiti tijem, da slave i veličaju Crnu Goru, toga čuda imaju ma svaku stranu – završava Popović.
Dao je knjaz Crnoj Gori ustav.

Mislite li da na sličan način Crna Gora danas “nezaustavljivo srlja u progres”.

Meni, djeluje poznato.

Penzija

Da li ste znali da je starost i izlazak iz službe u knjaževini Crnoj Gori značilo pasti u nemilost knjaza Nikole?

Simo Popović piše: Crnogorci se odmah uzmicahu od takvoga glavara i ne obrtahu se na njega više koliko da ga nikada ni viđeli nijesu. Tako su se udvarali knjazu i ugađali mu.
Navodi primjer vojvode Petra Filipovog Vujovića s Ljubotinja. Stari senator. Vjenčani kum knjaza Nikole. Otišao je u penziju.

Popović bilježi da su se pred Vujovićem, dok je bio vlast, u masi naroda “pred njim sokak otvarao”, da su “Crnogorci, iz daleka, pred njim skidali kapicu i pristupali mu s strahom i poštovanjem, da ga poljube u prsa ili u kolan”.

E taj stari serdar je dočekao da na Rijeci Crnojevića zamoli jednog mladića da mu pomogne i ponese do krčme u kojoj je odsjeo.

Čuješ, da ti ja nosim. Ako ti je preša nosi sam – brecnuo se momak.
A, svjedoči Popović, dok je vojvoda vlast bio, da mu je stotinu oka natovario ponio bi ih rado i veselo.

I za vojvodu Marka Miljanovog, kojeg su Kuči obožavali, tvrdi da mu, kada se razišao s knjazom Nikolom, niko više nije privirio u kuću, niti su ga u sretanju pozdravljali.

Kad je za Marka već bilo kasno, ljubav prema vojvodi predstavljali su kao nadu i iskupljenje svojih života.
Budite spokojni. Svi kojima ste danas važni sjutra će vas istrajno mrzjeti. Ne morate biti serdar, vojvoda ili knjaz.

Dovoljno je da ste nekad nekom učinili dobro…
Djeluje poznato?

Piše: Vlatko Simunović

Izvor: RTCG