Istovremeno se nisu otvarale nove fabrike i jačala proizvodnja, već se sve usmjerilo na turizam pa smo umjesto fabrika dobili rizorte i hotelske komplekse. Da smo gotovo ostali bez privrede jasno se vidi iz podataka o spoljnotrgovinskoj razmjeni, gdje je za 20 godina izvoz uvećan za 73 odsto, a uvoz skoro tri puta. Rezultat svega je skoro tri puta veći spoljnotrgovinski deficit, koji iznosi koliko i kompletan budžet države za 2026. godinu, a to je 3,8 milijardi eura.

Danas su plate i penzije višestruko veće nego 2006. godine, ali je njihov osjetniji rast počeo tek 2022. uz reforme “Evropa sad” i njihova administrativna povećanja. Uz plate i penzije, rasli su i troškovi života, pa se i dalje vodi žestoka polemika da li imamo bolji standard nakon dvije sprovedene reforme ili ne. Brojni proizvodi su u odnosu na prije pet godina dva puta skuplji, a tek bi razlika bila drastičnija kada bismo mogli uporediti sadašnje sa cijenama iz 2006. godine.

Prosječne plate 2006. godine bile su 282 eura, a prema posljednjim podacima za mart, one iznose 1.027 eura, što je uvećanje od 3,6 puta. Do 2021. godine prosječne plate su bile oko 530 eura, da bi nakon dva programa “Evropa sad” dostigle 1.027 eura u martu. Tim programima su ukinuti doprinosi za zdravstvo i smanjeni doprinosi za PIO, na račun čega su uvećane neto plate zaposlenih.

Prosječna penzija je prije 20 godina bila 142 eura, a ovih dana su isplaćene penzije koje u prosjeku iznose 556,88 eura, što je povećanje od skoro četiri puta.

Minimalne penzije u maju 2006. godine su bile 50,3 eura, dok su sada 450 eura, što je uvećanje od devet puta. I u slučaju penzija, veće povećanje kreće od 2022. godine, a posebno od 2024. godine kada su odlukom Vlade minimalne penzije povećane na 450 eura.

Bruto domaći proizvod lani je dostigao 8,17 milijardi, dok je 2006. godine iznosio 1,83 milijarde.

Uz BDP, međutim, rastao je i javni dug. I ono što je zajednično gotovo svim vladama jeste veliko zaduživanje, koje se neće zaustaviti ni narednih godina.

Na kraju 2006. godine javni dug Crne Gore iznosio je 701 milion eura, a na kraju 2025. godine 5,188 milijardi eura. Sedam puta je uvećan javni dug Crne Gore za 20 godina, odnosno za ukupno četiri i po milijarde eura. Od velikih infrastrukturnih projekata izgrađen je auto-put, tačnije prioritetna dionica, koja je koštala preko milijardu eura.

Koliko je zaduživanje uzelo maha, najbolje pokazuje podatak da smo se počeli zaduživati u jednom danu za iznos koji je veći od ukupnog javnog duga države 2006. godine. Prvo takvo zaduživanje desilo se 2020. godine, kada je tadašnja vlada Zdravka Krivokapića pozajmila 750 miliona eura, nekoliko dana nakon preuzimanja vlasti. Ministar finansija je tada bio aktuelni premijer Milojko Spajić, čija vlada nas je navikla na zaduženja koja na godišnjem nivou prelaze milijardu eura.

Predsjednik skupštinog Odbora za ekonomiju Boris Mugoša (ES) ocijenio je da je Crna Gora od najnerazvijenije jugoslovenske republike za dvadeset godina postala treća ekonomija u regionu po razvijenosti, iza Slovenije i Hrvatske, čime su se demantovale tvrdnje iz 2006. godine da nije sposobna za samostalan opstanak.

– Sa 35 odsto kupovne moći u Evropskoj uniji 2006, danas smo dostigli 53 odsto, tako da to govori da je postojao jedan razvojni tok koji bih ocijenio zadovoljavajućim. Ali, svakako da je moglo i moralo brže. Činjenica da smo prethodne godine imali najnižu stopu rasta bruto domaćeg proizvoda (BDP), odnosno rasta crnogorske ekonomije od samo 2,7 odsto, govori nam da su te stope nedovoljne, jer ako bismo rasli po stopi od tri odsto, trebalo bi 25 ili 30 godina da stignemo prosjek zemalja EU, a da one pritom uopšte nemaju ekonomski razvoj. Tako da ima dosta stvari koje su pozitivne, posebno u smislu da smo pojedinih godina imali stope rasta po četiri, pet i šest odsto – rekao je poslanik Evropskog saveza.

Mugoša je podsjetio da smo u proteklom periodu imali značajnih direktnih stranih investicija, od kojih posebno u bankarskom sektoru, telekomunikacijama i hotelskoj industriji, tako da imamo veoma respektabilne međunarodne brendove. Ipak, u prethodnih 20 godina nismo kreirali adekvatan ekonomski model.

– Sada je budžet 90 odsto potrošački, a manje od 10 odsto je kapitalni, što je u stvari ta razvojna komponenta budžeta, koja treba da donese dodatu vrijednost. To nije dobra struktura – tvrdi Mugoša.

Nije se radilo dovoljno ni na diversifikaciji ekonomije, jer ona i dalje u velikoj mjeri zavisi od turizma, pa smo vidjeli, kako primjećuje Mugoša, kad se dese neki geopolitički potresi turizam odmah trpi.

Ulaskom na tržište EU mikro, mali i srednji (MMS) biznis pretrpjeće veliki pritisak, a taj sektor već šestu godinu, podsjeća on, posluje sa gubitkom. Porastao je i broj preduzeća sa blokiranim računima, što govori da nam je likvidnost privrede manja nego ranije.

Ističe i da smo prema ocjenama privrednika nazadovali u odnosu na 2019. godinu u segmentu poslovnog ambijenta, zbog fiskaliteta, parafiskaliteta, zbog nedostatka radne snage, prisutne nelojalne konkurencije i neadekvatne infrastrukture.

Došlo je i do rasta troškova života, tj. inflacije, koja je prošle godine, kako navodi Mugoša, bila dvostruko veća u EU.

– To je ono što kreatori ekonomske politike treba da riješe, znači da jačaju konkurentnost domaće proizvodnje, da jačaju poljoprivredni sektor, energetiku, drvopreradu, da smanjimo toliku uvoznu zavisnost – kazao je Mugoša.

Naveo je i da je 40 odsto direktnih stranih investicija bilo produktivno, a danas je takvih 13 odsto.

– Crna Gora je od jedne od najnerazvijenijih republika, ipak sada zemlja koja je blizu članstva u EU, koja je razvijenija od drugih zemalja Zapadnog Balkana, ali svakako da građani zaslužuju da imaju mnogo bolje i kvalitetnije uslove za život i da im životni standard bude mnogo bolji nego što je danas – zaključio je Mugoša.

Ekonomski analitičar Davor Dokić je ukazao da je naša zaduženost u trenutku razdruživanja sa Srbijom bila jako niska, dok danas prelazi pet milijardi.

– To zaduženje nema nikakvog utemeljenja u ekonomiji, jer za to vrijeme nije urađen nijedan kapitalni projekat osim trase auto-puta od Podgorice do Kolašina. Najveći dio tog zaduženja otišao je na javnu potrošnju, što je pokazatelj da je naša javna potrošnja realno previsoka u odnosu na našu ekonomsku snagu i da bi se ubuduće moralo povesti računa o tome da javnu potrošnju upodobimo sa našom ekonomskom snagom, jer ovaj broj zaposlenih u javnom sektoru i ovaj nivo javne potrošnje je neodrživ čak i na kraći rok – poručio je Dokić.

O glomaznom javnom sektoru i velikoj javnoj potrošnji naša Vlada je blago i šifrovano upozorena nekoliko puta od strane evropskih partnera, ali i eksplicitno su nam stavili do znanja da bi javnu upravu trebalo smanjiti za minimum 30 odsto, podsjetio je on.

– Dakle, svi smo svjesni nepovoljne strukture zaposlenih u Crnoj Gori, iz koje proizilazi povećanje javnog duga, jer svaki naš budžet je u suštini potrošački, iz razloga što ne možemo tu količinu novca da generišemo koja nama treba za funkcionisanje sistema sa ovakvom strukturom zaposlenih i ovakvom javnom upravom. I smatram da u narednom periodu treba voditi računa, prije svega da se napravi jedna mnogo manja, operativnija i efikasnija javna uprava, što će nam dodatno pomoći vještačka inteligencija koja će već za godinu biti integrisana u sistem. I za radnicima onda nećete imati toliko potrebe – rekao je Dokić.

Na taj način, kako je pojasnio, manjak radnika djelimično se može riješiti, a viškove u administraciji uz otpremnine i prekvalifikacije popuniće manjak u privatnom sektoru, što bi Crnoj Gori višestruko pomoglo.

Kako je Dokić objasnio, smanjenjem budžetskih korisnika dobijamo, s druge strane, poreske obveznike.

– Tako bismo dobili potpuno promijenjenu Crnu Goru za relativno kratko vrijeme, za neke tri do četiri godine – konstatovao je Dokić.

Kad govorimo o periodu pred nama, ekonomista ukazuje da od 2028. godine i ulaska u EU, crnogorske firme i građani će imati veliku šansu u vidu pristupa pristupnim fondovima.

Time ćemo, kaže on, dobiti šansu da realizujemo brojne dobre projekte.

Međutim, kako je rekao, pošto smo u nedavnoj prošlosti pokazali da nam taj posao ne ide od ruke, Dokić savjetuje da se ugledamo na Hrvatsku, koja je povukla velika sredstva iz briselskih fondova.

– Ako budemo uspjeli da se pripremimo, ako budemo operativni, jer evidentno je da mi ne znamo, onda bismo mogli da imamo baš jedan rapidan napredak u svim oblastima – zaključio je Dokić.

Poslanik Demokrata Nikola Rovčanin smatra da je za posmatranje prethodnih 20 godina neophodno jasno razdvojiti dva perioda, do 2020. godine i nakon 2020. godine.

– To iz razloga što su u pitanju dva suštinski različita koncepta države, razvojne politike i odnosa prema društvu, ekonomiji i privredi – istakao je Rovčanin.

Kako je kazao, prvi period bio je zasnovan na sistemu koji je vremenom jasno pokazao svoju pravu prirodu. Razvojna politika nije bila usmjerena ka ravnomjernom razvoju društva, već ka stvaranju privilegovane kaste bliske vlasti. Državni resursi raspoređivani su praktično po familijama, kumovima i “gospodarima” pojedinih oblasti.

– Čak 198 državnih preduzeća prodato je za manje od 500 miliona eura, uglavnom takozvanim “domaćim investitorima”, koji do tada često nijesu bili investitori, već ljudi bez ikakvog ozbiljnog privrednog iskustva, mnogi praktično dovedeni sa ulice. Tako smo dobili: gospodare rijeka kroz male hidroelektrane, gospodare šuma, gospodare vjetra kroz vjetroelektrane, pa čak i gospodare mora kroz trajekte i turističke komplekse. Svako ko je bio blizak režimu bio je nagrađen dijelom privrede i državnih resursa – kazao je Rovčanin.

Podsjetio je da su u tom periodu propali i do temelja uništeni veliki privredni giganti, od “Radoja Dakića”, “Oboda”, preko “Jakića”, KAP-a, pa sve do tekstilne industrije.

– Dobili smo 50 hiljada zatvorenih radnih mjesta – istakao je Rovčanin.

Pozitivan primjer, kako je naveo, jeste podmorski kabl koji se realizovao sa kredibilnim investitorom.

– Međutim, u energetici nije izgrađen niti jedan objekat u vlasništvu države od 1982. godine pa sve do 2022. godine – naveo je funkcioner Demokrata.

Istakao je da je drugi stub tog sistema bila siva ekonomija, šverc i rast moći kriminalnih struktura.

– Formirani su naddržavni centri moći koji su upravljali zarobljenim institucijama. Država je postala talac interesnih grupa, a institucije su često služile kao servis moćnika, a ne građana. Nije slučajno što je 2019. godine siva ekonomija dostigla čak 35 odsto BDP-a – rekao je Rovčanin i dodao da je treći stub bila politika podjela.

– Obični građani su živjeli u teškom ekonomskom položaju. Prosječna zarada bila je oko 500 eura, prosječna penzija oko 200 eura, uz konstantno visoku stopu nezaposlenosti. Dok su pojedinci postajali enormno bogati, većina naroda živjela je na ivici egzistencije – zaključio je Rovčanin.

Prema njegovim riječima, period nakon 2020. godine donio je suštinske promjene u društvenoj atmosferi i političkom ambijentu. Popravljen je i životni standard: prosječna plata prešla je hiljadu eura, prosječna penzija dostigla je oko 450 eura, vraćeni su dječji dodaci, povećana su socijalna davanja.

Evropske integracije više nisu deklarativne, već su dobile konkretan i vidljiv napredak. Umjesto fingiranja reformi, Crna Gora je ušla u fazu pripreme pristupnog ugovora sa EU.

– Da li je sve idealno? Nije. I može bolje. Posebno je neophodno jačati proizvodne kapacitete i realnu ekonomiju. Crna Gora mora snažnije ući u razvoj drvoprerade, proizvodnju građevinskog materijala, proizvodnju cementa, prehrambenu industriju i poljoprivredu. Proizvodnja hrane mora postati strateški prioritet. Nijedna država ne može dugoročno biti stabilna ako je ekstremno uvozno zavisna i ako nema sopstvenu proizvodnju. Zato je potreban razvojni model proizvodnje i domaće privrede – zaključio je Rovčanin, napominjući da sve ovo što danas nedostaje u privredi u velikoj mjeri je posljedica decenija ekonomije pustoši, deindustrijalizacije i rasprodaje državne imovine.

Dan  portal