Pljevaljsko zanatstvo (4)

 Izvor: Vojkan T. Bojović / Mostovi kulture
Izvor: Vojkan T. Bojović / Mostovi kulture

Šoferi – mehaničari

Šoferi – mehaničari su jedna od najmlađih vrsta znatlija, koja se pojavila u Pljevljima poslije Prvog svjetskog rata, kada su i prvi automobili došli u stari grad na Breznici. Gotovo sa sigurnošću, može se reći da je Uroš S. Bajić (1896-1970) prvi pravi kvalifikovani vozač, šofer ili kako se to tada zvalo „šloser“. Uroš je iz poznate pljevaljske porodice Bajić, jedne od tvoraca ovog grada. Otac Spasoje i majka Olga Grujičić, šalju ga u Peštu 1914. godine, gdje uči tajne automobila i vožnje. Sa šloserskom diplomom, vraća se 1924. godine u Beograd i polaže ispit za dobijanje dozvole „da može upravljati i voziti sve vrste automobila“. Radi prvo kod Alekse Mihailovića, a onda kod Ministarstva inostranih dela. Po povratku u Pljevlja 1928. godine, sa svojim čuvenim „ševroletom“ obavlja poslove autoprevoznika. Stariji Pljevljaci znaju da je Uroš Bajić – Baći vozio svojim luksuznim automobilima (Kabriolet – citroen) sve do Carigrada, gdje su Korjenići imali fabriku šećera.
Od ostalih vozača – šofera između dva rata, poznati su bili i Mišo B. Dajević Ćopo, Sadija Sukić, Mišo Radović, Hajro Jašarbašić…

Vodeničari

Pljevlja su sve do sredine XX vijeka svoje potrebe u žitaricama gotovo isključivo obezbjeđivala u svom polju i okolnim selima. Samo manje količine brašna i kukuruza dovožene su sa strane, navodi u svom feljtonu R. Popčetović što znači da su se sve te količine žitarica za ljudsku i stočnu hranu, mljele u vodenicama koje su bile locirane na Breznici, Ćotini, Skakavcu, Prkosu, Tari, LJutici, Vezičnici, Voloderu, Dragi, Kozičkoj rijeci, Poblaćnici i velikom broju potoka, pa otuda u narodu za te mlinove kažu vodenice-potočare. Veliki broj njih radio je tokom cijele godine, sem kad su suše. Obično je rađeno više na jednoj rijeci ili potoku, a razmak između njih bio je oko 100 metara.
U navedenom feljtonu Popčetović smatra da je najstarija vodenica bila na potoku Skakavcu, na izlazu vode iz pećine u blizini samog manastira i da je podignuta verovatno kad i manastir sv. Trojice. Predanje kaže da je ta mala vodenica sa jednim vitlom, nestala u požaru krajem XIX veka, a posle ubistva u njoj. Sasvim pouzdano se zna da je u gornjem toku rijeke Breznice postajalo pet vodenica.
Prva se nalazila na izvorištu Breznice, kod današnje vodovodne stanice i bila je prvobitno vlasništvo porodice Selmanović, koja je kasnije prodala Hodžićima. Tu je bila smještena i prva vunovlačara u našem kraju. U njoj je dugo godina vodeničar bio Jupo Strujić. Porušena je kada je rađena rekonstrukcija vodovoda.
Druga, Drndina vodenica, bila je odmah ispod ove, i kasnije je prešla u vlasništvo braće Spasa i Pavla DŽuvera. Dugo je bila napuštena i negde 1972. porušena.
Treća, kamena vodenica na Breznici, ispod izvora, bila je manastirska i imala je četiri vitla, dok su ostale na Breznici imale po tri izuzev Gerinske. U ovoj vodenici dugo godina je radio Rasim Čengić. Najviše zahvaljujući Canu Janićijeviću ostala je jedina sačuvana bar kao objekat.
Četvrta vodenica na Breznici bila je od drveta i takođe vlasništvo Manastira sv. Trojice. Nalazila se na mjestu današnjeg ribnjaka, a srušena je krajem pedesetih godina. Posljednji vodeničar u njoj bio je Miloš Vukojičić.
Peta vodenica na Trebovini, bila je vlasništvo porodice Bajrović. Urađena je od kamena trudom neimara Maksima T. Bojovića i njegovih sinova Todora i Ozrena, koji su inače bili izvođači gotovo svih radova koje je ova ugledna porodica gradila. Ova vodenica radila je najduže i tek je početkom osamdesetih, zaustavila svoj točak.
Na današnjoj pijaci, nalazila se vodenica Mehmed-paše Bajrovića, koju su takođe radili Bojovići. Prvobitno je radila uz pomoć velikog drvenog točka koga je pokretala voda sa Breznice. Radila je na pet vitlova. Iz jaza je voda sprovedena debelim lučevim badnjevima dužine devet metara. Vitlovi su pokretani preko prenosnika. Kasnije, mlin je imao i rezervni motor na naftu od 24 KS. Radio je gotovo isključivo za austrougarski garnizon u Pljevljima i okolnim mestima. R. Popčetović navodi da joj je kapacitet meljave bio oko 4000 kg pšenice za 24 časa. Mlin je imao dva francuska kamena, jedan peštanski i dva kosovska. Ovaj mlin imao je trijer za žito i razne vrsta sita. Tu se proizvodilo nekoliko tipova brašna, a pšenica je dovožena iz doline Lima, Čačka i Kraljeva. Uz ovaj pašin mlin nalazila se i manja strugara sa jednim gaterom i kružnom testerom. U ovoj zgradi posle Drugog rata je bio smješten jedno vrijeme električni mlin, ali je radio vrlo kratko. Regulisanjem Breznice, porušen je jaz i onemogućen dalji rad ovog mlina. Sada je to zgrada administarcije.
Na Musluku, R. Popčetović u navedenom tekstu, kaže da je postojala Gerinska vodenica, koja je podignuta najverovatnije po dolasku Turaka ili u vrijeme gradnje Husein-pašine džamije i hana koji je bio naspram nje. I ova vodenica je srušena kada je regulisan tok Breznice. U njoj je dugo godina radio poznati vodeničar Ibrahim – Ibro Gerina.
Kao i prva, i poslednja vodenica na Breznici bila je vlasništvo porodice Selmanović. Dugogodišnji i posljednji vodeničar u njoj bio je Elmas Bošković. I ona je regulisanjem toka Breznice prestala sa radom, a onda služila dugo godina kao Otkupna stanica.
Na potoku Tvrdašu „čeketale“ su dvije potočare: najstarija je bila Josifa Bajića koji je prodao Sadagićima – redovnička, a ovi kasnije prodali Jovanu Šljuki i nizvodno u Bajevici (po Bajićima, prim. VB.) Drndina (takođe kupljena od Bajića) koja je spaljena u toku Drugog rata.
Sve navedene vodenice radile su na jednostavnom principu, tako što je voda kroz badnjeve padala na točak i pokretala ga.
Savo Žugić (1868) je podigao vodenicu pregrađivanjem Ćotine 1919. (tako je nastao „Savov jaz“) i ona je radila na drugačijem principu od napred navedenih. Imao je veliki drveni točak koji je pomoću zupčanika pokretao dva kamena. To je bio mlin koji je mogao samljeti najviše žita u toku dana, a uz vodenicu radila je i valjarica za sukno i stupa za tučenje ječma. Istovremeno, Savo je uz pomoć lakomica, navodnjavao čitavo svoje imanje. Radila je do 1976. godine.
Pejanovići su svoju vodenicu podigli na Prkosu. Oni su vodu sa izvora Prkosa uz pomoć drvenih „lakomica“ podignutih na stubove preveli preko puta za Gradac, tako da se ona sa visine od preko četiri metra obrušavala vertikalno na badnjeve vodenice koja je bila ispod puta i tako pokretala vodenički kamen i stupu za sukno.
U Adresaru za 1934/35. godinu, izdanje Ministarstva trgovine i industrije evidentirani su sledeći mlinari – vodeničari: Elmas Bošković, Nazif Čolović, Tahir Drnda, Latif Hadžić, Mule Redžović, Šaban Stupar, Mehmed Tašaković, Tufo Vajzović.
Stariji Pljevljaci se sjećaju da je u toku Drugog svjetskog rata Jovan St. Stamenić na Varoši podigao manji mlin sa jednim kamenom koji je pokretao elektro-motor. Dosta vodenica bilo je i u okolini Pljevalja, i bez njih kao i bez njihovih voda nije se mogao ni zamisliti život na selu. Gotovo sve bile su redovničke (gradili su ih seljaci redovnici i uvijek se znalo ko i kada od domaćina i porodica donosi žito na mljevenje- prim V.B). Vlasničke vodenice pravili su sami vlasnici ako su znali, ili su uzimali majstore da im ih prave.
Vode ovih rijeka, riječica i potoka, pokretale su mlinove, valjarice i stupe. Tako je šezdesetih godina bilo na Jugoštici pet a Gotovuškoj rijeci deset vodenica. Sve su bile dvovitlaši i svaka od njih imala je dnevnu normu metar, dva ili tri žita, a i prva sijalica na ovom području bljesnula je iz mlina „mini hidroelektrane“ mlinara iz Gotovuše Jevta Vraneša kasnije inženjera.
O seoskim vodenicama i vodeničarima moglo bi se pisati i nabrajati daleko više od napisanog, što će svakako biti zadatak i tema nekog drugog hroničara.
Tako će bar od zaborava biti sačuvane mnoge vrijedne ruke mlinara, čijim se radom i vještinom seljakova sjetva i žetva pretvarala u divni hljeb kao što je bio onaj ražani. Novo vrijeme i način življenja izmenio je iz korena i selo. Malo ko sada i tamo zna za riječi: bent, lakomica, badanj, čeketalo, mučnjak, okoliš, riječi bez kojih, kako napisa M. Marić, naše selo nekada nije moglo ni jedan jedini dan. Sjetiće se jednom neko i toga, a možda će opet proraditi i neka od vodenica na Jugoštici, Voloderu ili Vezičnici. Neka, kao što je bila čuvena vodenica na Vezičnici Đola DŽogaza, Radoja Tošića na Hoćevinskoj reci, Rondovića, Vukovića, Novovića na Premćanskoj rijeci… U Bitinama je bila samo jedna vodenica a u Leverima od Točila do Tare – jedanaest! U pomenutom tekstu Radovan Vujadinović piše o vodenicama u Leverima:
„Od turskog zemana do danas ko zna koliko su vlasnika promjenile. A uoči Drugog rata, prva je gore u vrhu sela bila redovnička vodenica porodice Aljićević sa šesnaest redovnika. Ispod nje imao je Sabit Stupar dvije, gornju i donju. Radoman Roćen, Jagoš Roćen, Alija Šabanović, Milan Ćosović i Đule Bećović po jednu, Hamid Šabanović takođe dvije. I Neđeljko Žugić jednu. NJegova je bila dolje pored Luke, iznad same Tare, najdonja. Između prve i poslednje – pet stotina nadmorske visine. Na svaka tri metra – metar pada! Leveri su bili centar svijeta, govorio je stari Ferid Šabanović. NJegovi ljudi su življeli, i to bogato. Od ujma, nego šta! Od svako sto kila dobiješ pet kila. Samelješ sto kila pšenice, uzmeš pet kila nimeta, ko duša.“
Svaka od ovih vodenica mogla je, ako je imala dobrog vodeničara, da za 24 sata samelje i po deset metara žita najmanje. Stari ljudi su govorili da se u leverskim vodenicama „žito dogonilo od svakle“: Bobova, Ograđenice, Glibaća, Kosanice, Pušanjskog Dola, Krupica,Vaškova, Premćana sve do Đurđevića Tare. Čak i oni „preko Tare“ iz Šarana, Brajkovače, Aluga, NJegovuđe, Žugića Bara, Motičkog gaja, sve do Žabljaka, sve je to nekada mljelo u Leverima.

Do prije dvadestak godina i u bobovskom kraju je na Dragi bilo dosta vodenica. Draga ima kratak tok, veliku visinsku razliku i bogatija je vodom u gornjem nego u donjem toku. Stoga su između Bobovaca često nastajali nesporazumi, čarke, svađe i sporenja. Sporila su se bratstva, sela i zaseoci, a daleke 1909. godine, kažu Bobovci, pala je i glava. U svađi je prethodno ranjen od Svrkota Filip Jelovac, koji je tada živio u Višnjici, ubio je Radovana Svrkotu iz Morajica, a na Vaskrs 1967. godine, noću su zapaljene tri vodenice.
Na maloj Dragi su se nalazile Jelovačka, Starčevića i Andrina vodenica u kojoj su redove imali i pojedini Božovići, Slatinci, Meštrevčani. Vranovci su iskoristili vrlo jak izvor ispod Nabojine i gornjem toku Drage, a u donjem toku još tri koje su s vremena na vrijeme održavane. Na Dragi je imao i stupu (valjaricu) Iko Tešović, povratnik iz Amerike, koja je radila vrlo kratko.

Prema pisanju M. Vukovića, u Kaludri podno Donje stubice bilo je niz bobovskih vodenica, ukupno sedam. Radile su uvijek kada je imalo žita i dovoljno vode da pokreće teško vodeničko kamenje koje je dobavljano čak sa Kosova. Sijalo se tada dosta ječma, krupnika, raži…

NOVOSTI

Povezane vijesti vijesti

Reklamni Prostor Prostor