Petorica Mojkovčana koji su „pobijedili“ Taru

Džambo, Duka, Vesko, Miško i Dragi – ,,tarska ekipa“ i njihova avantura na desantnom čamcu dobijenom preko „vojne veze“ samo je potvrda crnogorske originalnosti da nam ludost nikada nije strana jer smo hrabrošću i vještinom „pokrivali“ njene rizike

Svaka velika nakana u početku se doima kao ludost… sakupio je nečiju filozofsku ili književnu misao Vil Durant u knjizi „Um caruje“. I zaista, toliko značajnih stvari, u početku dešavanja, ima dimenziju ludosti.

Kada su u avgustu 1982. godine petorica Mojkovčana odlučili da prvi put splavare Tarom od Kolašina, odnosno Trebaljeva do Šćepan Polja, to je ličilo na ludost. Danas je to brend –turistička tura koja donosi adrenalin za pamćenje i zbog koje se dolazi u Crnu Goru.

Mojkovačka „tarska ekipa“ bila je u sastavu: Dušan Bulatović Džambas, Duka Damjanović, Vesko Jokić, Miško Medojević i Slobodan Dragi Marković. Jedne ljetnje kafanske noći donesena je odluka da se splavom krene dalje od Đurđevića Tare ka Šćepan Polju. Od petorice tadašnjih mojkovačkih splavara, trojica splavare nebeskim brzacima – Dušan Bulatović Džambas, Duka Damjanović i Vesko Jokić. Miško Medojević živi u Mojkovcu, a Slobodan Dragi Marković u Beogradu. Marković je i naš i sagovornik koji je prije četiri decenije o tom podvigu svoje „tarske ekipe“ pisao za Pobjedu.

Nakon četiri decenije sjeća se što je Tara značila za tadašnje generacije mojkovačkih momaka. Bila je mjesto uživanja, dokazivanja, svojevrsni prirodni partner i prijatelj koji se uvažavao, ali i uvijek motivisao da se uradi taj, nekada i rizični, korak više. Možda se tada nije zvala „suza Evrope“, ali je bila kap njihovih srca, koja je određivala način života pored nje.

– U rano proljeće te 1982. godine smo preko neke „vojne veze“ nabavili desantni čamac, odličnoga kvaliteta. To nas je do neba obradovalo, ali i motivisalo da planiramo drugačije ljeto Tarom. Rođeni smo u blizini rijeke, od malih nogu ljeta smo provodili na ovoj našoj ljepotici. Počeli smo nekim improvizovanim čamcima da splavarimo lokalno. Prvu veću turu sa novim čamcem smo imali od Kolašina do Đavoljih lazi, koje su najteži prolaz vodopadom na Tari i nalazi se na početku NP Durmitor. Novi čamac je nametao nove izazove…

Divno avgustovsko jutro. Rječica Ljutica koja pjenušava izlazi iz stijena i poslije sto metara se uliva u Taru. Prolazak ispod Mosta na Đurđevića Tari koji ostavlja bez daha, prisjeća se Slobodan Dragi Marković.

– Mirni i smo i staloženi. Uživamo, ali se ne opuštamo da bi spremno dočekali sljedeće što će nam Tara donijeti i „narediti“. Sve nam je novo, prvi put prolazimo, ni priču o tome kako je nije imao ko da nam ispriča. Već kod Žugića luke Tara nas dočekuje bukovima. Dobro nam ide s obzirom na naše maleno splavarsko iskustvo. Dolazimo do Radovan luke, lijepe zaravni u šumi na obali Tare. Tu je mala šumarska kućica i izvor bistre planinske vode. Riješili smo da tu odmorimo. Stvari, garderoba i hrana su smješteni u tri plastična burića koja leže u udubljenju čamca, između komora. Pošto su se već ozbiljno Džambo, Duka i Vesko bavili fotografijom i kamerom, burence sa njihovom opremom bilo je pod najstrožom kontrolom…

Već se punimo impresijama, ali i pitanjima – što ćemo još doživjeti. Jakamo se sa bukovima, prelije nas voda, ali izdržimo, svi smo na čamcu. Dolazimo do bajkovitih Bajlovića siga gdje voda iz Crnog jezera, ispod korita Tare, prelazi i puni jedno jezerce u pećini i odatle se mekanim olucima od mahovine spušta u Taru – prisjeća se i prepričava Slobodan Dragi Marković.

– Odjednom kanjon kao dva zida od kilometra visine, širok kao tri čamca i desetak borića koje je vjerovatno samo nebo smjestilo u toj vrleti. Tog popodneva je krenula neka kiša, te jedva nađosomo mjesto gdje ćemo prespavati. Malo smo se sredili, naložili vatru, uzeli po rakiju i da nešto pojedemo. Rakija nam dobro ide, ali se i ogladni od ledne vode. Ujutru nastavljamo dalje. Tepački bukovi donose dosta rizičnih mjesta. ,,Popneš“ se na vrh buka pa onda na dno, a čamac pun vode. Pogledom se tražimo, pogledom razmjenjujemo samopouzdanje. Onda Brštanovački bukovi, duga i jaka adrenalinska dionica. Stiže nas ekipa iz Bosne koja je bila iskusnija i brža od nas. Poželjesmo jedni drugima sreću. Malo mirne vode, malo naše pjesme i eto nas u Šćepan Polju. U maloj kafani nalazimo grupu starih splavara i počinjemo priču o našoj ljepotici Tari. Naša početna odluka je i da se oprobamo Drinom koju čine Tara i Piva. Produžavamo Drinom do Foče gdje nas po dogovoru iz Mojkovca trebaju čekati Vlatko Rakočević i Cvetko Marković koji su do Foče krenuli biciklima. Naravno, nije bilo mogućnosti ni za kakvu komunikaciju, ali su nas Vlatko i Cvetko čekali na fočanskom mostu preko Drine dok smo se čamcem približavali…

Biciklisti su se vratili za Mojkovac. Splavari nalaze vozača sa „FAP-om“ koji ide do Priboja. Prebacuju se sa njim do Željezničke stanice u Priboju. Tu neće da ih prime u dnevni voz iako su i oprema i čamac uredno i po pravilima spakovani. Ponoćni voz čekaju na terasi obližnjeg hotela. Muzika, pjesma, veselje. Ispostavilo se da je bolje što nijesu otišli dnevnim vozom. Ponoćni „Beograd – Bar“ ih prima u kompletu. U Mojkovac stižu onom željezničkom avgustovskom zorom. Narednih dana su zasluženo glavni u gradu. Prepričava se njihovo splavarenje, daj splavarima po piće – ćaščavaju se po kafanama. Kada su „urađene“ fotografije, njihov podvig još više dobija na konkretnosti i težini…

Pisanju vični Slobodan Dragi Marković, tada je objavio sa tog splavarenja „srednje strane“ u Pobjedi. Kaže da su ga zvale brojne redakcije revija i nedjeljnika da im piše o tom podvigu, ali je bio kategoričan – samo za Pobjedu. Spuštao se nakon toga kanjonom više puta, ali nikada nije bilo kao toga avgusta 1982. godine. Nikada nije bilo ni takve hrane koju im je na Tari priredila Kosa Džabasan gdje je pojila svoje jariće…

Priča o mojkovačkoj „tarskoj ekipi“ i o njihovoj avanturi na desantnom čamcu dobijenom preko „vojne veze“ samo je potvrda crnogorske originalnosti u svim pokušajima i postignućima. Ludost nam nikada nije bila strana jer smo znali da ćemo hrabrošću i vještinom „pokriti“ sve njene rizike. Tara nije samo prolazila pored mojkovačkih momaka. Ona je bila njihov način života pogotovo u ljetnjim mjesecima. Nakon četiri decenije može se i potvrditi da je realizovana i „velika nakana“ jer se crnogorski sjeverni turizam ponosi ponuđenim adrenalinom koji se stvara na Tari. Oni koji zbog njega požure ka Crnoj Gori neka saznaju o „ludosti“ petorice Mojkovčana iz „tarske ekipe“ koja se dogodila davnog avgusta, davne 1982. godine.

izvor: pobjeda

NOVOSTI

Povezane vijesti vijesti

Reklamni Prostor Prostor