Kafane u Čaršiji normalno, baš kao i danas, najveći broj kafana je bio lociran u srcu grada, tj. Čaršiji. Nekada je pravo bogatstvo bilo imati dućan, radnju, kafanu ili neki drugi objekat slične namjene u glavnoj gradskoj ulici. Te kafane ili kako su se po zvaničnoj statističkoj nomenklaturi tog vremena zvale gostionice (Gasthauser) bile su ne samo ugostiteljski objekti, već i mjesta gde se odvijao veliki deo političkog, privrednog pa i kulturnog života grada. Prema podacima iz službenog adresara Kraljevine SHS za industriju, obrt i trgovinu iz 1928. godine, zakonski protokolisane gostionice su: Balkan – Sava Đurovića, Velika Srbija – Rada Vraneša (sada kuća Vujačića u ul. M. Tošića br. 6), Evropa – Toda Preradovića, Rusija – Marka Vučetića, Šumadija Voja Obradovića, Kod seljaka – Sava Topalovića. Između dva svjetska rata, u Čaršiji su držali kafane i: Jovan i Stefa Janićijević, Đorđo i Danka Popović, Vuko i Borka Đenisijević, Niko Rabrenović, Janićije Janićijević, Aneta Vraneš, Strajin Bajić, Savo Đurović, Stefa Kijanović, Rašo Pašović, Hadžo Čaušević. U prizemlju kuće Uroša Bajića kafanu je držao Obrad Obradović. U hotelu „Srpski kralj“ vlasništvo manastira Sv. Trojice, kafanu „Ankara“ je držo Vehbo Dizdar i Zuhra Mršić. Preko puta „Srpskog kralja“ bile su kafane: Beograd Sava Đurovića, Rista Rosića, kafe-čajdžinica Vidaka Jovaševića i Krčma Milana Brašanca (1889-1951). U Širokoj čaršiji je bila i kafana Lala Pašića. Poznata kafana u tom dijelu Čaršije bila je kafana Korzo koju je držao poznati kafedžija Todo Topalović. U „Širokoj čaršiji“ držao je jedno vrijeme kafanu i Lazar Cvijetić, trgovac. U hotelu Slavija takođe je bila gostionica Vidoja Jaukovića. Na uglu ulice Princa Đorđa (danas Tršova) i Čaršije do kuće Janićijevića bila je kafana „Borovac“ braće patrijarha Varnave Uroša i Alekse Leksa Rosića, u kojoj se nalazila „živa voda“ tj. izvor sa vodom za piće. Kasnije je tu držao fotografsku radnju Savo J. Milić. U ovoj kafani će započeti svoj ugostiteljski rad Savo M. Jestrović (1911-1994). On je prvo počeo da radi kod Janićija P. Janićijevića, a kasnije se osamostalio i 1939. godine uzima od Milice Rosić lokal u zakup. I poslije 1945. godine Savo gotovo čitav svoj radni vijek provodi u vođenju poslova vezanih za ugostiteljsku djelatnost. U „Tijesnoj čaršiji“ kafanu je držao Sretko Stanimirović, a kafanu Pokret muslimanskog kultur – nog društva držao je Haso Bajrović. Limo DŽebhanić je držao kafanu u hanu u „tijesnoj čaršiji“ (kasnije Mulov han po njegovom poslednjem vlasniku Mulu Bamburu). U to vrijeme, u „tijesnoj“ čaršiji bila je vrlo popularna kafana Carigrad koju je držao Diko Bajčetić – Grkić. Kafane na Varoši Varoš je nakada bila centar srpskog dijela grada. Tu se nalazilo i korzo. Od kafana su bile poznate one koje su držali: Bavčići, Leovci, Gospići, Tomići, Aćim i Luka Čović. Živko Roćen je kafanu držao u svojoj kući kao i Vukašin i Marija Žugić kafanu Zlatibor koja se nalazila na uglu ulica Kralja Aleksandra (sada V. Jakića) i Kralja Petra. Poslije Drugog svjetskog rata, dugo godina nije bilo privatnih kafana.Na Varoši je tada izgrađen hotel Tara, a krajem sedamdesetih na mjestu nekadašnje Slavije hotel Pljevlja. Umjesto nekadašnjih kafana, u XXI vijek i Pljevljaci su ušli sa bezbroj kafića, u gotovo svim dijelovima grada… Ostale kafane Kafane koje su bile uvrštene u djelatnosti privrednih aktivnosti, i kao takve ostale zapisane u raznim privrednim i statističkim publikacijama tog vremena, sačuvane su od zaborava. Ali, bilo je i onih koji su povremeno držali kafane i čajdžinice, kao i onih kojima je ona bila kao sporedna ili prateća djelatnost u poslovanju, posebno trgovcima (Janićijevići, Bajići, Niko Rabrenović, Lazar Cvijetić…). Janićije P. Janićijević (1888- 1981), je bio poznati trgovac, ali je takođe u sklopu tog posla imao u pri zemlju svoje kuće na uglu nekadašnje ulice princa Đorđa (sada Tršova) i Čaršije podrum pića i kafanu. Strajin S. Bajić (1896-1975) – Čiča, preuzeo je posle smrti brata Laza, poslove oko ugostiteljstva i trgovine sa najmlađim Gordislavom. Imali su kafanu sa prelijepom baštom u samom srcu Čaršije. Posle rata je nacionalizovana, a do rušenja jedno vrijeme u njoj je tu djelatnost obavljao FK Rudar. Niko G. Rabrenović (1888 – 1963) je kao mlad otišao u Ameriku na rad sa svojom sestrom Labudom Lakom. Najviše je radio u okolini Čikaga. Kada su izbili balkanski ratovi, on se kao dobrovoljac vraća u domovinu. Učestvuje u borbama na Skadru i Bregalnici, gde je bio i ranjavan. Nosilac je više ratnih odlikovanja. Poslije završetka ratova Niko se počinje baviti trgovinom. Bio je prvi Pljevljak koji je u ovu izazovnu ljudsku djelatnost unio dosta novih metoda viđenih u Americi, prilagodivši ih mjestu i uslovima življenja koji su tada bili u Pljevljima. Godine 1931. podigao je jednu od najmodernijih kuća u Čaršiji. U prizemlju se nalazila kafana – krčma i dućan – trgovina. Posle Drugog rata nova vlast je te objekte uzela u svoju namjenu. Šućro Rašinlić Raša u svojim beleškama „Čaršija od Jalije do Cerovića hana“ navodi: Đorđa i Marta Jovaševića, Sava i Jefta Antonijević, Rada Markovića, Hajra Hodžića, Hadžović Hasa „Peco“, Zajima Boškovića, Đorđa Debeljević, Avda Bosovića.Milivoj Tomić je držao kafe-čajdžinicu u „starom“ sreskom, Hafizagić Kasim u „Gajretu“, Sadagić Zećir, Kečević Smajo, Mulović Alija, Lalović Jusuf, Brković Abid, Selmanović Osmo. Između dva svjetska rata držao je kod gornjeg mosta na Ćotini kafanu Singapur Jusuf Manovović, a stotinak metara nizvodno preko puta Rasadničkog imanja bila je kafana Vukašina Žugića. Poslije Drugog svjetskog rata gotovo da su nestale, tj. ukinute su privatne kafane u Pljevljima. Ostalo je svega nekoliko i to u samoj Čaršiji. Novoizgrađeni hotel Tara bio je mjesto za novi otmeniji svijet „drugova i drugarica“. Nekadašnji Srpski kralj je ostao, s tim što je sada radio pod imenom Zelengora, pod kojim je i nestao. I nekadašnja gostionica Vidoja Jaukovića, popularna Slavija nastavila je svoju djelatnost, kao i nekadašnji Korzo. I na Jaliji, u kući Bezarevića, radila je čuvena Koreja, kasnije Šuplja stijena a danas bife Beograd… Sve je to bilo u sklopu gradskog ugostiteljskog preduzeća. Sredinom šezdesetih počinju se otvarati nove kafane, neke sa namjenom finansiranja lokalnog fudbalskog kluba. Tako je u Bajića kafani u Čaršiji bila vrlo popu larna kafana sa restoranom i baštom „Košuta“ ili tzv. Vijetnam a na Jaliji, kraj Breznice Dva jelena. Na Stadionu je takođe bila kafana ili tada popularno „bife“. Bilo je i kafana u kojima se pilo s nogu, zvanih navrat-nanos. U svim ovim kafanama je, pored kafe i pića, bilo i jela sa roštilja, prije svega ćevapčića. Evo kako je atmosferu iz jednog „bifea“ iz daleke 1971. godine, opisao prof. Radivoje Ostojić: „Vrata stadiona su širom otvorena, a iz bifea dopiru različite melodije zagrijanih posjetilaca. Kad otvorite vrata bifea, dim pokulja kao da je sve do tada sputavan da se komotno razaspe i izgubi u pošumljenu Golubinju. Na zidovima ovog novog „Rudarevog“ objekta nalazi se samo cjenovnik sa brižljivo i krupno ispisanim ciframa. Uprava nije imala vremena da stavi i poneku fotografiju tima ili pojedinih igrača. Ovdje se uglavnom razgovara o sportu. Pjevalo se. Kurbeg je započeo nekadašnju himnu „Jakića“ prilagođenu sadašnjem timu „Tres, tres, trese se, ko Rudara dirne, lopte će gutati…“ DŽemko je pjevao „Moj dilbere“. Nešto kasnije svaki je sto imao svoju pjesmu.“ Sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka izgrađen je na ušću Skakavca u Breznicu motel „Vodice“, a zahvaljujući Milenku Bezareviću, početkom osamdesetih, oživjela je i Milet-bašta u sklopu Đačke zadruge.