zvor: CdM

Da ponovimo Virilioovu tezu: sve nekoć civilno je već uveliko mobilisano (Foto: EPA)

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Iz razloga koje nikad neću razumjeti, meni se često pripisuje izvjesni pesimizam.

To ne stoji.

Pesimista će vam za svoje vrijeme uvijek reći da je najgore. Dodaće: „Ne može gore od ovoga“. Ja, pak, uvijek kažem: „Može, kako ne može“.

Pesimista negira mogućnost progresa. Ja sam uvjeren da je progres gadluka ne samo moguć, nego i neizbježan. Kad je u pitanju progres gadluka ja sam, dakle, neobuzdani optimista.

Biti fosilno gorivo, kao ja – to ima svoje prednosti. Sjećam se, recimo, kada su osamdesetih u naše kuće ušli prvi kompjuteri. Sjećam se kako smo sa kasetofona učitavali video-igrice, kako smo ushićeni svijetom koji se otvorio pred nama, kao majmun po kostima u Kubrickovoj „2001: Odiseji u svemiru“ lupali po tastaturama spektruma i komodora 64. Sjećam se, još, kako smo zavidjeli sinovima komunističkih direktora (besklasno društvo, al u kurcu) koji su imali amige i atarije.

Ono čega se ne sjećam, ali još uvijek piše u knjigama, koje još uvijek nisu spaljene, ovo je: prvi elektronski, digitalni računar koji je bilo moguće programirati zvao se ENIAC (Electronic Numerical Integrator and Computer). Dovršen je 1945, na Univerzitetu u Pensilvaniji. Napravljen je za američku vojsku. Posao mu je bio da tačno i brzo računa putanje artiljerijskih projektila i raketa.

Internet je, takođe, vojna tehnologija. ARPANET, otac današnjeg neta, dovršen je šezdesetih godina 20. vijeka. U pitanju je bio istovremeno centralizovani i decentralizovani sistem, kreiran tako da funkcioniše čak i kada su mnogi njegovi dijelovi uništeni. ARPANET je bio bio vrhunac hladnoratovskog duha. Njegova funkcija je bila da nastavi da funkcioniše čak i ako na svijetu više nema ljudskih, niti drugih živih bića. Zadatak ARPANETA je, da pojednostavimo, bio da nastavi da ispaljuje nuklearne projektile na Ruse, čak i ako više nema Amerikanaca. Čak i ako više nema Rusa.

Mi ne možemo zamisliti svoj život bez interneta. Ali internet ne samo da može bez nas, nego je i izričito kreiran da funkcioiniše u svijetu bez ljudi.

Enter Paul Virilio. Obratimo pažnju na sljedeću misao ovog francuskog filozofa – izum broda istovremeno je značio i izum brodske olupine na dnu mora. Izum nuklearne enegrije je istovremeno i izum Černobilja. Izum atomske bombe je istovremeno izum post-atomskih ruševina Hirošime i Nagasakija. Izum digitalne mreže koja funkcioniše u svijetu bez ljudi istovremeno je i izum svijeta bez ljudi. Nije u pitanju „da li će“, nego kad će.

Virilioa sam – kao i Baudrillarda – prvi put čitao kao klinac. Čitao ih je i Basara, koji je sjajno pisao o njima. Danas mi je Virilio daleko zanimljiviji mislilac ovog dvojca.

Jer Virilio je, kako bi naaaaarod rekao, mislilac kojega je potvrdilo vrijeme.

Evo vam nekoliko njegovih – očito tačnih – teza.

Virilio drži da ratni stroj ne može koegzistirati sa civilnim društvom, čak ni sa društvom samim

U našem vremenu ne postoji mir. Stanje rata je permanentno. Virilio to zove „čistim ratom“. Šta misli pod tim? U „čistom ratu“ se ne radi tek o aktivnom lansiranju raketa i dronova, nego o neprekidnoj pripremi za rat. Naša takozvana „demokratska“ društva su totalno totalitarna: društveni, ekonomski i tehnološki život su u neprekidnom stanju mobilizacije. Ono što zovemo mirom samo je period prireme za sljedeći rat. Populacija je pod apsolutnom kontrolom: sistem administrira strah koji neprekidno diseminira. Ko kontroliše strah, kontroliše populaciju.  Vanredno stanje je – niko o tome nije pisao bilje od Agambena –  permanentno: sistem ide iz krize u krizu zato što je to njegov modus operandi. Sve je sredstvo kontrole. Prostor i vrijeme su pod punom kontrolom sistema apsolutne neslobode koji slavimo kao države i društva slobode. Sve je određeno brzinom, koja je tako velika da prostor više ne znači ništa. Kao što znamo od Le Goffa, još od srednjeg vijeka lihvarski kapital računa na to da kontrolisati nečiji dug znači kontrolisati nečije vrijeme. Banke kojima smo dužni su logorski čuvari našeg vremena. Vrijeme koje provedemo na radnom mjestu je, očito, pod punom kontrolom: osvrnite se i pogledajte sve kamere koje vas okružuju. Ključ je kontrola takozvanog „slobodnog vremena“ koje trošimo na apsolutno kontrolisanu zabavu i apsolutno kontrolisanu kupovinu, pri čemu šoping molovi funkcionišu kao sabirni centri a internet trgovina kao dobrovoljno odricanje od bilo kakve potrošačke intime. Kad i gdje ćemo biti, koliko ćemo zaraditi i potrošiti, kad ćemo biti bolesni i kad ćemo umrijeti, kao i to šta ćemo i kada reći i misliti, posve je predvidivo. Nikada u istoriji nije bilo neslobodnijih ljudi od nas.

Svi smo neprekidno mobilisani: svako od nas je civilni vojnik. Sve je oružje, uključujući i informacije, koje Virilio tretira kao klastere informacijskih bombi koje sistematski uništavaju empatiju, solidarnost i pamćenje.

Virilio drži da ratni stroj ne može koegzistirati sa civilnim društvom, čak ni sa društvom samim. U jednom trenutku ćete shvatiti da se budžeti takozvanih organizacija civilnog društva i vojne industrije nalaze u istoj kasi; u jednom trenutku ćete shvatiti da su i vlada i parlament i univerzitet i NVO sektor dio hiperrepresivnog aparata policiranja. Da ponovimo Virilioovu tezu: sve nekoć civilno je već uveliko mobilisano.

Da se ovaj primjerak fosilnog goriva vrati na svoje djetinstvo, na spektrume i komodore 64. Vojna tehnologija u našim domovima, na kojoj se djeca igraju i uče i koja pritom ne samo uništava kognitivne sposobnosti naše djece, nego ta mala bića sa oružjem – mobilnim telefonima – u rukama, nevina bića kojima više ne možemo pomoći i ontološki mijenja, potpuni je trijumf ratnog stroja, apsolutna normalizacija ratnog, vanrednog stanja.

Tokom rata u Vijetnamu, američka je vojska vijetnamske džungle posipala defolijantima i herbicidima, od kojih je najpoznatiji Agent Orange. Cilj je bio da se a) unište usjevi i što više Vijetnamaca ubije glađu i b) da se uništi džungla, da bi vidljivim postale mete za bombardovanje napalmom.

Ideja da je internet alatka slobode nalik je na ideju da se Prvi maj proslavi tako što će se roštiljati na tinjajućim ostacima sela i ljudskih tijela sprženih mješavinom benzina i aluminijskih soli, što je, manje-više, hemijski sastav napalma.

Sretno sa takvom borbom.

Sretno sa takvom slobodom.

cdm. me