Šezdesetak heroja iz sjenke, humanih ljudi koji nesebično, volonterski odvajaju slobodno vrijeme i uvijek su spremni da reaguju kako bi pomogli drugima – to su pripadnici operativnog dijela Gorske službe spašavanja Crne Gore. Njihov načelnik, Željko Loncović, u razgovoru za portal Adria kaže da u prosjeku imaju oko 30 spasilačkih akcija godišnje i spase 40 do 50 ljudi.

U GSS imaju gorske spasioce, ljekare spasioce, instruktore Gorske službe i pripravnike za gorske spasioce. Ima tu ljekara, prosvjetnih radnika, vatrogasaca, policajaca… Svi su spremni da u svakom trenutku krenu u akciju. Vodi ih samo jedna misao – spasiti nečiji život.

Stanica im je u Nikšiću, a obavještajne tačke na Durmitoru, Subri i Prokletijama.

“Da bi se formirala stanica potrebno je da ima određeni dio registrovanih gorskih spasilaca, sa licencom, kao i određeni dio opreme. Ove naše obavještajne tačke su na putu da ispune uslove da postanu stanice Gorske službe spašavanja”, naglašava.

Nikad nisu uzeli nadoknadu za spašavanje

Duže od pola vijeka, pripadnici najstarije spasilačke organizacije u Crnoj Gori spašavaju planinare, ali ne samo to. Traju na istim principima – dobrovoljnosti i humanosti.

“Kada druge službe nemaju načina i mogućnost da intervenišu – onda interveniše GSS CG. A to su saobraćajne nesreće, u kanjonima, ranije su bili i padovi aviona i helikoptera, željezničke nesreće, kao i spašavanje u planini, ne samo planinara, već svih ljudi kojima je pomoć potrebna”, kaže Loncović.

Ističe da je rad službe od početka bio volonterski.

“To znači da za cijelo vrijeme GSS nije nikad uzela nadoknadu za svoje spašavanje. Ljudi koji “rade” u službi moraju da prođu dugogodišnju obuku, najmanje šest do sedam godina, da bi stekli zvanje gorski spasilac i da bi u tom momentu kada steknu to zvanje sebi samo dodali još jedno breme odgovornosti, jer nemaju nikakvu nadoknadu za to, a budu odgovorni i za sebe i za povrijeđenog i za ostatak ekipe”, dodaje načelnik GSS CG.

Ranije su se članovi naše Gorske službe spašavanja čak opremali o svom trošku, sami plaćali gorivo kako bi otišli na akcije…

“Sad već imamo standardizovanu opremu i ličnu, i kolektivnu, i tehničku. Kako smo došli do nje – u najvećem dijelu preko projekata prekogranične saradnje”, naglašava.

Obuka traje najmanje šest-sedam godina

Teško je steći zvanje gorski spasilac, obuka je duga, ispiti rigorozni… Uz sve to se, napominje Loncović, ono mora i ovjeravati svake godine – gorski spasioci moraju učestvovati u određenom broju vježbi i akcija.

“Posao spašavanja u planini je veoma ozbiljan i tu se greške ne smiju dozvoliti, jer kada se dogodi greška strada povrijeđeni ili ekipa, dio ekipe”, upozorava naš sagovornik.

Pojašnjavajući zašto obuka toliko traje, Loncović ističe da gorski spasilac spašava u planini i u zimskim i u ljetnjim uslovima.

“Spašava i u stijeni, i na ledu, i u šumi… Da bi nekoga spašavao u svim tim uslovima – taj neko mora biti sposoban da dođe do osobe kojoj je potrebna pomoć i mora da zna prvu pomoć, bez koje sve to nema smisla”, navodi on.

A kada je riječ o standardima za gorskog spasioca koji se moraju ispuniti, Loncović ukazuje da je GSS CG članica Međunarodne organizacije za alpsko spašavanje, krovne institucije svih planinskih službi spašavanja u svijetu.

“Ta organizacija svake godine ima kongres gdje se, između ostalog, raspravlja i usvajaju pojedine tehnike spašavanja i oprema i daju se smjernice članicama”, pojašnjava.

Kako izgleda jedna akcija GSS CG?

Ko god ih je pozvao za pomoć – GSS se odazvao.

“Ponosni smo što smo se na sve pozive, bilo od strane zvaničnih organa, bilo od strane stanovništva, odazvali i blagovremeno intervenisali”, ne skriva zadovoljstvo Loncović.

A kako izgleda jedna njihova akcija, od trenutka kada dobiju informaciju da je nekome potrebna pomoć?

“Imamo spisak pripadnika i po tom spisku se zovu ljudi. Dešava se, naravno, da nekad neko fizički nije tu, ali tako se pozivaju dok se ne napravi ekipa. To se završi veoma brzo. Jednom prilikom, mislim kada je rumunski autobus sletio, ekipa se skupila nakon samo 13 minuta od momenta dojave. Bila je trka sa vremenom, bilo je povrijeđenih, kada je neko životno ugrožen to se radi veoma brzo”, priča Loncović i dodaje da se na osnovu akcije i informacija o tome koliko je povrijeđenih odlučuje koliko ljudi treba da ide i kakva oprema da se nosi.

“Planinar ide kad hoće, spasilac kad mora”

Litice, jame, sniježni smetovi, izuzetno niske i visoke temperature – pripadnici GSS se na terenu često suočavaju sa ekstremnim uslovima.

“Planinar ide kad hoće, gdje hoće i koliko hoće. Spasilac ide kad mora, gdje mora i koliko mora. Dešavalo se da akcija traje cijelu noć, odemo popodne, budemo tamo cijelu noć pa se tek sjutra završi. Upravo zbog tih stvari ti ljudi moraju biti spremni – tehnički, fizički, mentalno”, kaže za ADRIU Loncović.

A ako će neko bezbjedno da planinari – savjet je da završi planinarsku školu.

“Bezbjednost u planini ne može da se spakuje u dvije-tri rečenice, to se uči. Ukoliko taj neko ne želi da uči, nema vremena, a želi da bude siguran, pametno je da angažuje vodiča”, poručuje načelnik GSS CG.

“Ko je to pobijedio planinu?”

Kako kaže, često ga pitaju koja je planina najopasnija.

“Nijedna planina za nekog nije opasna ili svaka planina je opasna za nekog. Nije stvar u planini, nego u nama. Mi smo ti koji se dovodimo u opasnost, neznanjem, nepažnjom, neozbiljnošću… I u opasnost se možemo dovesti na svakoj planini. Planina je, u suštini, takva kakva jeste, a mi treba da joj se prilagodimo”, navodi Loncović.

Planina, naglašava, nije krivac ako neko strada.

“Ko je to pobijedio planinu, s kim se to planina takmiči? Planina se ni sa kim ne takmiči, a taj neko može pobijediti samo sebe i ništa više”, zaključuje Loncović.