Prije više od dvije godine Portal RTCG objavio je tekst o tome kako su vrijedne industrijske mašine iz nekadašnjih fabrika u Beranama iznošene iz Crne Gore, navodno kao staro gvožđe, da bi, prema svjedočenjima bivših radnika i inženjera, u inostranstvu bile ponovo sastavljene i nastavile da rade.

Tada je ukazano na nevjerovatnu činjenicu da su iz nekadašnje Fabrike papira u Beranama odnesene ogromne papir-mašine, pojedinačno sastavljane od velikog broja djelova, koje su decenijama predstavljale osnovu proizvodnje. Prema svjedočenjima ljudi koji su poznavali fabriku, mašine su rastavljene do posljednjeg šrafa, utovarene i izvezene, a potom ponovo montirane na odredištu.

Slična svjedočenja odnosila su se i na opremu nekadašnje fabrike kože „Polimka“, čija je vrijednost, prema procjenama bivših radnika, iznosila više miliona eura.

Danas je, međutim, sve očiglednije da ovo nije pitanje samo dvije beranske fabrike. Riječ je o mnogo široj temi koja zaslužuje ozbiljnu institucionalnu istragu – da li je tokom privatizacije i stečaja industrijskih preduzeća na sjeveru Crne Gore primjenjivan isti ili sličan model rasprodaje proizvodne opreme kao sekundarne sirovine?

Pitanje koje do danas nije dobilo odgovarajući odgovor je ko je sve morao biti uključen da bi takav posao bio izveden?
Nije bilo dovoljno da neko odluči da proda mašinu. Neko je morao imati kontrolu nad imovinom preduzeća i donijeti odluku o njenom otuđenju. U zavisnosti od statusa kompanije, to su mogli biti vlasnici, uprave, odbori direktora, stečajni upravnici ili druga lica ovlašćena
da raspolažu imovinom.

Neko je opet morao angažovati procjenitelje koji su utvrđivali vrijednost opreme, njeno tehničko stanje i mogućnost dalje upotrebe. Upravo tu se otvara jedno od najvažnijih pitanja: kako je bilo moguće da mašina koja je predstavljala osnovu proizvodnje jednog preduzeća bude procijenjena kao bezvrijedan ili gotovo bezvrijedan otpad? Ako je oprema proglašavana neupotrebljivom, ko je to utvrdio, na osnovu kakvog stručnog nalaza i da li je postojala nezavisna kontrola takve procjene?

Nakon toga dolazili su kupci, posrednici, firme za demontažu, trgovci sekundarnim sirovinama i transportne kompanije. Neko je morao organizovati rastavljanje postrojenja, angažovati dizalice i specijalni transport, obezbijediti kamione i šlepere, pripremiti prateću dokumentaciju i organizovati izvoz. Na kraju tog lanca nalazili su se nadležni organi koji su kontrolisali dokumentaciju i robu prilikom izvoza i prelaska državne granice.

U Beranama je, prema svjedočenjima bivših radnika i privrednika, nestala oprema iz nekadašnje Fabrike papira, „Polimke“, fabrike za protektiranje guma i drugih preduzeća.

U slučaju „Obodovog“ pogona u Beranama, koji je proizvodio kondenzatore za frižidere i zamrzivače, bivši radnici su ranije govorili da su proizvodne mašine i oprema odvezene kao staro gvožđe nakon zatvaranja fabrike. Slična sudbina zadesila je i Obodov pogon u Plavu.

U Bijelom Polju ugašen je „Vunko“, nekadašnji veliki vunarski kombinat, kao i niz drugih industrijskih preduzeća. U Andrijevici su zatvoreni „Termovent“, „Soko Štark“, „Mermer“ i druga preduzeća. U Rožajama su ugašeni nekadašnji industrijski kapaciteti, dok su u Kolašinu nestali proizvodni pogoni i oprema nekadašnjih preduzeća.

Nekadašnje fabrike na sjeveru nisu bile prazne hale bez ikakve vrijednosti. U njima su se nalazile proizvodne linije, specijalizovane mašine, alati, prese, valjci, elektromotori i druga oprema koja se često nabavljala decenijama i predstavljala rezultat velikih ulaganja.
Pojedine mašine bile su jedinstvene ili veoma rijetke na prostoru bivše Jugoslavije.

Posljedice nisu samo u vrijednosti odnesenog metala ili mašina. Crna Gora je izgubila proizvodne kapacitete, radna mjesta, znanje, tržišta i mogućnost da u nekim djelatnostima ponovo pokrene proizvodnju. Umjesto da se sačuva makar dio tehnološke osnove za buduće investitore, iza mnogih preduzeća ostale su prazne hale i zemljište koje je dobilo sasvim drugu namjenu.

U pojedinim slučajevima proizvodnja je mogla biti ugašena iz ekonomskih razloga, ali to ne znači da je automatski bilo opravdano uništiti ili prodati svu opremu kao sekundarnu sirovinu.

Ako je postojala organizovana šema po kojoj su vrijedne proizvodne mašine proglašavane otpadom, prodavane za cijenu sekundarnih sirovina i iznošene iz države, onda odgovornost nije mogla biti samo na jednom čovjeku. Neko je odlučio da se mašina proda. Neko je procijenio njenu vrijednost. Neko ju je kupio. Neko je organizovao demontažu i transport. Neko je pripremio dokumentaciju. Neko je kontrolisao izvoz. A neko je na kraju odobrio da takva roba napusti Crnu Goru.

Sjever Crne Gore nije izgubio samo fabrike. Izgubio je i ogromnu količinu proizvodnog znanja, tehnologije i imovine koja je mogla predstavljati osnov za novi industrijski razvoj.

Zato pitanje gdje su završile mašine koje su nekada proizvodile u Beranama, Bijelom Polju, Plavu, Andrijevici, Rožajama i Kolašinu nije samo pitanje prošlosti.

To je pitanje odgovornosti prema radnicima koji su ostali bez posla, prema građanima koji su izgubili industrijsku budućnost svojih gradova i prema državi koja još uvijek nema potpun odgovor na to kako je ostala bez tolikog dijela svoje proizvodne imovine.