Tu počinje priča o ekonomskoj moći nakon promjene vlasti. Politička vlast mijenja se izborima, ali kapital, poslovne veze i distributivni kanali građeni decenijama opstaju znatno duže.

Devedesete nijesu donijele samo ratno okruženje, sankcije i izolaciju. Stvorile su paralelne puteve trgovine i finansiranja. Tadašnje strukture sticale su kapital, ali i znanje kako koristiti posrednike, premještati robu i novac i održavati poslovanje uprkos promjeni pravila.

Takvo znanje ne nestaje ukidanjem sankcija.

To ne znači da današnje kompanije koriste iste nezakonite metode. Ipak, nasljeđe tih mreža otvara pitanje granice između zakonitog poslovanja, agresivnog poreskog planiranja i prikrivanja dobiti.

Mehanizam može djelovati u dva pravca. Povezana firma može kupiti robu od proizvođača i domaćem uvozniku fakturisati je znatno skuplje. Dio dobiti tada ostaje izvan Crne Gore. Obrnuto, prijavljivanje niže vrijednosti može umanjiti dažbine i otvoriti prostor za neregularne tokove.

Takve postupke ne treba pripisivati kompanijama bez dokaza. Ali fakture postoje. Tok robe postoji. Tok novca postoji. Provjeravaju li nadležni organi samo dokumentaciju ili i ekonomsku logiku transakcije?

Ako se značajan dio dobiti ostvaruje preko povezanih kompanija u inostranstvu, investira li se tamo ili se kapital vraća u Crnu Goru? Domaći trgovinski lanac može iskazivati nisku profitabilnost, dok povezano društvo u inostranstvu ostvaruje značajnu dobit. U takvim okolnostima ograničavanje domaćih marži ne mora dovesti do očekivanog smanjenja cijena.

Tu se javlja i fiskalni paradoks. Veća uvozna vrijednost može povećati nominalne prihode države od pojedinih dažbina. To ne dokazuje da ona namjerno održava visoke cijene, ali otvara pitanje koliko je spremna da provjerava vrijednosti od kojih i sama prihoduje. Fiskalni interes ne smije potisnuti zaštitu tržišta i potrošača.

Posljedice na kraju snosi kupac. Kada su cijene previsoke, dio potrošnje seli se preko granice, a domaća ekonomija gubi promet. Tu mogućnost posebno koriste stanovnici pograničnih područja.

Predstavnik velikog trgovinskog lanca u televizijskoj emisiji obrazlagao je nabavnu cijenu Koka-Kole u Crnoj Gori. Istovremeno, maloprodajna cijena istog proizvoda u Srbiji bila je niža, u šta sam se i lično uvjerio. Riječ je o multinacionalnom brendu sa razvijenom cjenovnom i distributivnom politikom. Kako proizvod u susjednoj državi može biti jeftiniji u maloprodaji nego u nabavci za crnogorskog trgovca? Jesu li uzrok tržišni uslovi, posrednici ili zloupotreba dominantnog položaja? I gdje, zapravo, ostaje profit?

Koka-Kola je samo jedan primjer. Mnogo širi problem predstavlja hrana. Tokom 2022. cijene hrane i bezalkoholnih pića rasle su brže od ukupne inflacije. Posljedice tog poskupljenja građani i danas osjećaju u svakodnevnoj potrošnji.

Između proizvođača i kupca nalaze se uvoznici, posrednici, distributeri i trgovci. Svi imaju troškove i zaradu. Ali koliko je taj lanac konkurentan kada razlike u cijenama prema susjednim tržištima ostaju velike?

Od stope inflacije se ne živi. Živi se od onoga što se za platu može kupiti. Još izraženiji primjer predstavlja stanovanje. Prema Monstatu, prosječna cijena kvadratnog metra novogradnje iznosila je 1.113 eura 2019, 951 euro 2020, 1.194 eura 2021, 1.339 eura 2022, 1.532 eura 2023, 1.844 eura 2024, 2.200 eura 2025, a u drugom kvartalu 2026. godine 2.557 eura. Statistika obuhvata prvi promet novogradnje i zavisi od strukture prodatih stanova, ali trend je teško previdjeti. Koliko povećanje zarada zaista poboljšava standard ako se cijena stana više nego udvostruči?

Sličan kontinuitet postoji kod ljekova. Još prije 2020. postavljalo se pitanje zašto su pojedini ljekovi skuplji nego u regionu. U martu 2025. Monstat je objavio godišnji rast cijena u kategoriji “Zdravlje” od 10 odsto. Detaljniji podaci pokazuju poskupljenje farmaceutskih proizvoda od 9,7 odsto, a stomatoloških usluga od 13,8 odsto.

Iza tih poskupljenja ostaje pitanje koje statistika sama ne može riješiti: kako se formira cijena lijeka i gdje se u lancu nabavke i distribucije ostvaruje najveća zarada?

Zato treba ispitati ko uvozi ljekove, ko ih distribuira i koliko je tržište konkurentno. Bez tvrdnji o dogovoru veledrogerija sa novom vlašću, opravdano je pitati jesu li ranije strukture zadržale tržišnu snagu.

Troškovi života ne završavaju se hranom, stanovanjem i ljekovima. Tu su zakupnine, komunalije, održavanje domaćinstva, prevoz i obrazovanje. Pojedinačna poskupljenja mogu djelovati podnošljivo, ali njihov zbir umanjuje kupovnu moć. Život se plaća računima, ne statističkim pokazateljima.

Upravo zato rast cijena nakon povećanja zarada i penzija otvara pitanje umanjuju li naslijeđene tržišne strukture efekte reformi. To nije dokaz političke opstrukcije, ali zahtijeva provjeru tržišne koncentracije, povezanih lica, distributivnih lanaca i tokova dobiti.

Politička moć ne djeluje samo kroz parlament. Ekonomske strukture koje su nadživjele smjenu vlasti mogu umanjiti učinke novih politika i povećati nezadovoljstvo, što može koristiti zagovornicima političkog povratka. Jesu li uzrok slaba konkurencija, institucionalna neefikasnost ili organizovano interesno djelovanje, mora se utvrditi na osnovu dokaza.

I javne nabavke pripadaju toj priči. Turistička organizacija Budve je 2026. raspisala tender za PR i digitalni marketing vrijedan oko 372.000 eura, uz precizne zahtjeve o radnom iskustvu članova tima i vrijednosti prethodnih kampanja. Kriterijumi mogu biti opravdani, ali obezbjeđuju li kvalitet ili ograničavaju konkurenciju? Zakonitost nije dovoljna bez ekonomske opravdanosti.

Posebnu težinu sve dobija nakon programa Evropa sad 1 i 2, uoči najavljenog Euro modela i parlamentarnih izbora. Istovremeno, rast cijena brojnih proizvoda i usluga, uključujući stanovanje, dodatno opterećuje građane. Jesu li uzrok isključivo tržišna kretanja ili i preplitanje ekonomskih i političkih interesa? Ako poskupljenja unaprijed umanjuju očekivani rast zarada, ekonomska moć može postati instrument političkog uticaja, pa i povratka na vlast.

Politički povratak ne mora početi izbornom kampanjom. Može početi mnogo ranije, tamo gdje ekonomska moć opstaje nakon promjene vlasti, utiče na životni standard i postepeno oblikuje nezadovoljstvo građana.

Kritika reformi je legitimna, ali važno je i ko oblikuje javnu raspravu. Dio medijskih struktura zadržao je kontinuitet iz perioda prije 2020, uprkos vlasničkim promjenama. To ne osporava njihovu kritiku, ali mediji biraju teme i utiču na razumijevanje ekonomskih procesa.

Prethodni sistem nije bio snažan samo zbog vlasti. Decenijama su stvarani kapital, poslovne mreže, distributivni kanali, tržišne pozicije i medijski uticaj koji su preživjeli političku promjenu.

Promijeniti Vladu nije isto što i promijeniti ekonomsku moć.

Kada cijene osnovnih životnih potreba apsorbuju povećanje primanja, država ne može sve pravdati tržištem. Mora utvrditi ko ga kontroliše, koliko je konkurentno, gdje ostaje profit i zašto je ista roba ponekad jeftinija preko granice.

Jer građanin ne živi od procenta povećanja plate. Živi od onoga što tom platom može kupiti. A ako stari centri ekonomske moći mogu apsorbovati značajan dio svakog novog povećanja dohotka, onda politička promjena još nije postala i potpuna ekonomska promjena.

(Autor je univerzitetski profesor)

Dan portal