“Dan” je juče uputio pitanja Ministarstvu socijalnog staranja, brige o porodici i demografije vezana za tu temu, ali do zaključenja ovog broja našeg lista odgovori nam nijesu dostavljeni.

Starija lica koja ne mogu da vode samostalan život, a koja nemaju porodice ili one ne mogu da im se u potpunosti posvete, uglavnom se zbrinjavaju u domovima za stare, koji su prebukirani i gotovo svi imaju liste čekanja.

Prednosti hraniteljstva su pružanje humanog porodičnog okruženja, njega i podrška umjesto smještaja u velike institucionalne domove.
Hraniteljske porodice osiguravaju smještaj, osnovnu njegu i brigu, uz stručnu podršku nadležnih centara, a za to dobijaju naknadu.

Gotovo hiljadu građana godišnje koristi uslugu porodičnog smještaja za odrasle i starije u Srbiji, saopšteno je ranije iz tamošnjeg Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Od ukupno 141 centra za socijalni rad u Srbiji, 48 odsto je saopštilo da pružaju uslugu porodičnog smještaja za odrasle i starije, 27 odsto da ne pružaju takav oblik smještaja korisnicima, dok 25 odsto centara nije dostavilo podatke, navodi se u “Analizi implementacije i troškova usluge porodičnog smještaja za odrasle i starije, uključujući predložene standarde usluge”, koju je lani objavilo pomenuto ministarstvo. Prema podacima kojima raspolaže Informacioni sistem tog ministarstva, u maju 2024. na porodičnom smještaju odraslih i starijih bilo je ukupno 969 korisnika.

Nedostatak servisa za starije građane nije samo pitanje socijalne politike, već i pitanje rodne nejednakosti. Država se oslanja na neplaćeni rad žena kako bi prikrila nedostatke javnog sistema. Još je manje održiva pretpostavka da će djeca automatski njegovati roditelje u zemlji iz koje se veliki broj mladih iseljava, upozorio je nedavno u razgovoru za “Dan” demograf Miroslav Doderović. Ukazao je da su porodice manje, da članovi žive u različitim gradovima i državama, a sve je manje domaćinstava u kojima jedna osoba može napustiti posao da bi pružala cjelodnevnu njegu.

– Formalno, zakonodavni i strateški okvir prepoznaje podršku za život u zajednici, savjetodavne usluge, smještaj i potrebu povezivanja različitih sektora. Institucije često govore o deinstitucionalizaciji i uslugama u zajednici. Strategija deinstitucionalizacije za period 2025–2028. predviđa razvoj takvih servisa. Ipak, cilj da se ljudi zadrže u zajednici nije moguć bez stabilno finansirane pomoći u kući, dovoljnog broja obučenih njegovatelja, zdravstvene njege na terenu i podrške porodicama. Kritički gledano, Crna Gora se ne priprema dovoljno brzo ni dovoljno sistemski. Postoje strategije, propisi, javni pozivi i pojedinačne usluge, ali nema jasnog dokaza o univerzalnom sistemu dugotrajne njege koji bi svakom starijem licu omogućio približno jednaku podršku bez obzira na opštinu, prihode i porodične veze. Poseban problem je nedostatak kadra. Novac sam po sebi neće obezbijediti njegu ako nema gerontodomaćica, njegovatelja, socijalnih radnika, medicinskih sestara, fizijatara i drugih stručnjaka – kazao je Doderović.

Istakao je da budžet za starije može rasti, a da starija osoba i dalje nema koga da joj donese hranu, pomogne u održavanju higijene, odvede je na pregled ili provede vrijeme sa njom.

– Najveća opasnost je da se starenje stanovništva predstavi samo kao finansijski problem – koliko košta penzioni ili zdravstveni sistem. To je prije svega pitanje društvene organizacije njege. Ko će njegovati starije, pod kojim uslovima, za koju naknadu i uz kakvu odgovornost države? Trenutno se veliki dio odgovora svodi na porodicu, a kada porodica ne može – na tržište, nevladinu organizaciju ili ustanovu. Takav model proizvodi nejednakost: imućni mogu kupiti njegu, siromašni zavise od rodbine ili ograničenih javnih servisa, a oni koji nemaju ni novac ni porodicu lako postaju nevidljivi – ukazao je Doderović.