Aleksandar Ivović za Pobjedu dan nakon što je sa Pro Rekom proslavio osvajanje desete šampionske titule

Aleksandar Ivović se javio sa minhenskog aerodroma. Čekao je let za Đenovu, gdje će sa manjim brojem igrača (mnogi su iz Beograda otišli kućama) proslaviti i u Italiji osvajanje šampionske titule.

Na komentar da smo prije dva dana u finalu elitnog takmičenja gledali velikog šampiona, možda i najboljeg vaterpolistu u posljednjoj deceniji, kao što upravo na TV-u gledamo još jednog na Rolan Garosu (Rafael Nadal je vodio 2:0 u setovima), u svom stilu je odgovorio:

– Nijesam najbolji. Ima dosta boljih. Mada je neprijatno i najteže pričati o sebi – odgovorio je Ivović.

Odavno je Aleksandar – veliki, prije dva dana je pomjerio granicu. Drugi put zaredom podigao je kao kapiten Pro Reka trofej Lige šampiona, a četvrti u karijeri. Zaslužio je da u bogatoj istoriji ekipe iz Italije prvi prihvati deseti jubilarni!

Na putu do cilja Reko je rušio redom. Za Leku najteže je bilo u četvrtfinalu sa Barselonetom.

– Bilo je dosta teško, najviše u četvrtfinalu. Ali, koliko god da je bilo teško na kraju smo pobijedili. Ova utakmica je bila ključ cijelog turnira. U tim odlučujućim momentima odbranili smo se tri puta sa igračem manje, a to mogu samo velike ekipe. Zadržali smo prisebnost, taktički smo odigrali zrelo, sve suprotno bilo bi loše za nas. Ova utakmica nam je dala samopouzdanje da naredne dvije odigramo na vrhunskom nivou – kazao je Ivović za Pobjedu.

U finalu sa domaćinom – Novim Beogradom, šampion je odlučen u penal seriji. Reko je na 12 sekundi do kraja uspio da nađe put do gola za remi.

– Sve je stalo u finišu, a posljednjih 50 sekundi odslikavaju kompletno finale. Utakmica je bila zanimljiva, klackalica od početka do kraja. Vodili su oni, vodili smo mi… Mislim da su svi na 50 sekundi prije kraja pomislili da je utakmica riješena. Ali, ne i mi. Igrač više pogurao nas do trofeja. Radili smo puno na ovom segmentu, isplatilo se, a realizacija je bila vrhunska.

Kao ključan detalj u kompletnoj sezoni, a na putu do četiri trofeja (Superkup, dupla kruna i LŠ), pored hemije, Ivović je vidio u pojačanju Zalanki.

– Angažovali smo vrhunskog igrača. Znali smo kakav je šuter, ali ove godine je to demonstrirao. Bio je daleko najbolji strijelac, postigao je više od 40 golova, duplo više od drugog najboljeg strijelca. Donio je ekipi nemjerljivi kvalilet. Kada je Mandić otišao, svi su mislili da ćemo da patimo na toj strani, ali klub je našao vrhunsko rješenje i momak je opravdao očekivanja.

Penal seriju Ivović je otvorio golom. Peterci za svjetskog asa su stvar mirne glave, a lutrija je samo loše opravdanje za poraz.

– Izjednačili smo 12 sekundi prije kraja i možda nam je to dalo dodatnu vjeru da izguramo kako treba. Samopouzdanje nam je bilo na nivou. Bili smo mirni i kada smo odveli utakmicu u peterce svako od nas je vjerovao da ćemo da pobijedimo. Posljednji mjesec radili smo na tom segmentu jer smo očekivali da bi u prvenstvu, u finalnoj seriji sa Brešom, jedna utakmica mogla da ode u peterce. Znači, dosta smo vremena posvetili petercima, zato sam se nadao da ćemo pobijediti, što se desilo. I na njihovu nesreću dva najbolja igrača su promašila. Da mi je neko rekao da će Mandić i Jakšić, poslije onakvih partija na kompletnom turniru, da promaše, ne bih vjerovao. Ali, eto to se dešava u sportu.

Srećan je Ivović.

– Srećan sam zbog ekipe. Osvojili smo desetu – jubilarnu titulu i odmakli smo pratiocima koji imaju po sedam. To je bila ambicija svih ljudi iz kluba koji ima sve što je potrebno za budućnost da osvaja i dalje bude u vrhu.

Ivović je podigao četvrti trofej. Da li je to malo ili puno?

– Iz ove perspektive – taman. Plašio sam se da ne ostanem na dvije titule. Bili smo pet godina bez trofeja u LŠ, a onda shvatili koliko je uopšte teško doći u borbu da se igra finale. Nikad nijesmo odustajali, svake godine smo se borili. U sportu je najbitnije da se ne odustane. Pokušaji su presudni.

Reko je bio u kontra ritmu do prije dvije sezone. Sa jačim timom je patio.

– Imamo vrhunsku grupu momaka. Hemija je presudila. U dvije utakmice imali smo po dva gola zaostatka. Ranijih godina nijesmo znali da izađemo kao pobjednici iz tih situacija. Vrhunski igrači bi se unevorzili, proradio bi nekad igrački ego, svako bi vukao na svoju stranu, preuzimao individualna rješenja, što nije bio slučaj posljednje dvije, tri godine.

Slavilo se poslije utakmice. Imao je Reko šta da slavi.

– Zajedno sa porodicama i ljudima iz kluba proslavili smo titulu nakon utakmice. Dan nakon finala dosta igrača je otišlo kućama jer ih za dva dana očekuju obaveze u reprezentacijama.

Ljeto za Leku biće mirnije.