Crna Gora nezaustavljivo grabi ka Evropskoj uniji. Tamo nas očekuje mnogo mogućnosti, ali i mnogo razočaranja. Da li ćemo koristiti te brojne mogućnosti, ili ćemo preskakati iz razočaranja u razočaranje, zavisi isključivo od nas. Od naših sposobnosti, ili od volje da priznamo da u nečemu nismo dobri, i da za to nešto pomoć potražimo sa strane.
A nismo sposobni za mnogo toga. Nemamo dovoljno umijeća. Prvo, jer smo malo tržište. Drugo, jer nije imao ko da nas nauči. Imamo problem sa radnom etikom — iz čega proizilaze problemi sa kvalitetom robe koju proizvodimo i usluge koje pružamo.
Od manjka osmjeha u ugostiteljstvu, kod hotelskih radnika i konobara, do manjka strpljenja kod doktora i drugih medicinskih radnika. To obično počnemo da uočavamo kad se izmaknemo sa strane, pa vidimo da može drugačije.
I stranci koji su došli ovđe su vidjeli da može drugačije, pa su nakon pokušaja da nauči i nas, odustali i napravili svoje prodavnice, kafiće, kozmetičke salone, radionice, pa i građevinske firme. I tu možete dobiti značajno kvalitetnu i sigurniju uslugu. Ili popiti bolju kafu.
Mnogi misle da Crnogorcima svih vjera i nacija ne treba bolje jer nisu vidjeli bolje. Ali to se mijenja. Sve nas više putuje i vidi da može drugačije.
A i nije sve zbog nas nego i zbog onih koji dolaze kod nas, i koji treba ponovo da dođu. Onih od čijeg novca živimo.
Gužve u saobraćaju, nervoza, nepristojno ponašanje. Usluga koja kasni. Evo prije neki dan Igor Majer iz Kotora pisao je o svom iskustvu jednom međunarodnom firmom koja je trebala da mu ekspresno dostavi nešto iz inostranstva. Poznati brend na crnogorski način. Dok nije nazvao nije znao o čemu se radi. A onda su pitali “je l’ može do kralja nedjelje” jer im je gužva.
Dosta toga nam je tako. Čast izuzecima.
Čekamo ne samo u državnim institucijama nego iu privatnim biznisima. Svi se slično ponašaju, čast izuzecima. Tretiraju stranke/klijente kao stoku. Jer i njih neko tretira kao stoku. I tako se kao stoka vrtimo u krug.
Takvi smo iu saobraćaju. Parkiramo đe oćemo. Vozimo suludo brzo i nepristojno. Ne zaustavljamo se na znak “Stop”. Ne propuštamo ljude na pješačkim prelazima.
To sve čini da se disciplinovano ponašanje kažnjava. Ako vozite po pravilima, nagrabusili ste. Ako čekate u redu ili koloni bez guranja, svi će vas preteći ili preskočiti. Strah vas je da kritikujete ili zatražite bolju uslugu jer se možete suočiti sa nabojem emocija.
I tako se u Crnoj Gori nalazimo u začaranom krugu koji nikakva politika ne može riješiti. Mogu dobre navike i dobri običaji. Ali njih nema ko da uči. Vodeća vjerska zajednica nas uči da trpimo i da su sve nedaće nagrade i da treba da grabimo u drugom svijetu.
Akademija nauka se ne oglašava ni o kakvim društvenim procesima, i nagrađuje po nepotističkim i klijentelističkim uzusima, a ne po meritokratiji. Isti je slučaj sa najvišim državnim nagradama.
Kvalitet se ne mjeri po kriterijumima kvaliteta, nego po snazi ličnih i porodičnih veza i vezica.
Sve ovo nam neće riješiti nikakav aktivista sa telefonom, niti članstvo u EU. Ovo možemo riješiti samo sami, samo ako vidimo da je problem kritične važnosti za kvalitet života svih nas.
cdm.me
