„S jedne strane, verbalnom podrškom Lekiću odagnali su od sebe eventualne prigovore da su protiv dogovora i da su „partibrejkersi“, a sa druge strane ostavili su dovoljno prostora Đukanoviću da raspiše izbore jer nema dovoljno nesumnjivih argumenata da Lekić uživa podršku 41 poslanika“, navodi.

Kako dodaje, Đukanović najvjerovatnije neće dati mandat Lekiću i za to neće pretrpjeti preoštre kritike zapadnih centara moći, koji svakako nisu impresionirani ulaskom DF-a u vladu, čak i na simboličkoj ravni.

„Naravno da su nedvosmislene izjave svih lidera dovoljan argument da se Lekiću da mandat i naravno da je alternativa produbljivanje političke, ekonomske i socijalne nestabilnosti, ali pitanje je da li je to faktor koji će dominatno uticati na inostrane centre moći. Manevar URE, dakle, na prvi pogled je politički briljantan, ali krije jednu veliku anomaliju. Odsustvo dogovora pobjednika iz 2020, izlazak na nove izbore u atmosferi podjela, zavada, surevnjivosti zle političke krvi, vodi ka konsolidaciji i jačanju DPS-a“, dodaje Panaotović.

Ukazuje da razočaranje i odsustvo nade vode ka apstinenciji, a apstinencija će ići na ruku DPS-u, koji politički mudro igra ukrupnjavanjem suverenističkog bloka gde god može.

„Takođe, odsustvo volje da se srede birački spiskovi i provjeri koliko je fantoma u istim pokazuje i suštinsku i taktičku inferiornost snaga koje su pobijedile avgusta 2020. Ako vrh URE misli da bi šarenom koalicijom i Lekićem na čelu vlade borba protiv organizovanog kriminala izgubila na svojoj oštrici, neka pogledaju stvarnost svakodnevice koja svjedoči da dan za danom „ptičice bivaju puštane iz krletki“ i da se slavodobitno pokrenuta borba protiv korupcije i kriminala na taj način temeljno i suštinski obesmišljava i potkopava“, zaključuje Panaotović.