Slobodan Bećo Došljak obajvio je više od 100 knjiga poezije za djecu i napisao još 259 rukopisa koji čekaju štampu
Odbiše me i za tuđu njegu i za penziju. Primam samo socijalno. Bilo je 100, sad je već 101 euro. To je ništa na ovu skupoću danas. Ali, pomognu mi komšije i prijatelji… Ja da zavučem ruku u tu gomilu od 259 novih rukopisa, bilo koju da izvučem, siguran sam da je spremna da se štampa. Ima tu tema ko zna koliko, sve ono što vole djeca – kaže pjesnik za djecu Slobodan Bećo Došljak
Foto: I.Mitrović
Slobodan Bećo Došljak ispred svog doma
trošnom kućerku na Zabjelu, u kojem živi od djetinjstva, Slobodan Bećo Došljak čuva ono što mu je ostalo najvrjednije – svoje rukopise.
Objavio je više od 100 knjiga, a još 259 spremnih za štampu čeka nekoga ko bi ih objavio. Ispred njegove kuće je nešto više od kubika suvih dasaka i sitnijih drva koje su mu dali komšije, dok mu hrana stiže iz Gradske kuhinje, Živi od 101 eura socijalne pomoći i pomoći dobrih ljudi, a najviše ga raduju susreti sa djecom kojoj je posvetio gotovo cijeli svoj stvaralački vijek i za koje i danas piše.
Produktivnost
Prije nekoliko mjeseci noge su ga izdale, pa su ga komšije savjetovale da ode kod doktora. Bolova nije imao, a nakon nekog vremena snaga mu se vratila.
– Sada sam bolje. Izdali su me bile noge, mišići. Komšije mi kažu: „Idi, Bećo, kod doktora.“ Što da idem kad nisam imao bolova. Za nekih mjesec mi se povratila snaga u nogama. Sad mogu do grada da prošetam. Pođem i do prostorija Mjesne zajednice Zabjelo. Takođe, kad je utakmica Zabjela, kad je lijepo vrijeme, pođem da pogledam. I ja sam svojevremeno igrao fudbal – započinje razgovor za Pobjedu čika Bećo, kojeg smo zatekli kako sjedi na betonskoj kocki ispred svoje kuće od 27 kvadratnih metara u Ulici Radosava Burića na Zabjelu.
Rukopisi čekaju štampu (Foto: I.Mitrović)
Ovaj sedamdesetdvogodišnjak već decenijama piše za djecu. Objavio je više od 100 knjiga a, kako naglašava, spremno za štampu ima još 259 rukopisa.
– Ja sam, brate moj, napisao dosta. To ne mogu objaviti da živim još, čini mi se, 100 godina. Spremio sam 259 novih rukopisa, ne pjesama, nego rukopisa, knjiga spremnih za štampanje. Nisam od onih koji pišu dvije knjige za godinu. Ja napišem knjigu za jedan dan – priča Došljak, uz napomenu da se dešavalo i da mu otuđe rukopise.
Kada je bio mlađi, obilazio je škole i nudio djeci svoje zbirke pjesama. I danas nerijetko obraduje najmlađe, a njihova reakcija na njegove pjesme i pitalice za njega je najveća nagrada.
– Bio sam prije dvadesetak dana sa kolegama Raškom Milićem i Slobodanom Čurovićem Apisom u Biblioteku, u posjetu djeci. Bilo je sjajno. Oduševila me jedna djevojčica iz Osnovne škole „Oktoih“, sa mašnicom na glavi. Nije me prepoznala, ali je odgovarala kao odrasla. Rekao sam da je moram posjetiti u odjeljenju I-5 i da joj poklonim knjigu „Izabrani ljekar“ – priča naš sagovornik i iskazuje zadovoljstvo zbog toga što djeca vole da pohvale njegove pjesme i pitalice.
Urođeni dar
Slobodan Došljak završio je Fakultet za fizičku kulturu i sport. Kaže da je počeo da piše iznenada, još prije fakulteta.
– To je krenulo prije fakulteta. Završio sam Srednju industrijsku školu, za stolarski zanat – prisjeća se on.
U osnovnoj školi, kaže, nije bio neki đak. Na to je, međutim, najviše uticala nemaština u kojoj je živio. Odrastao je u osmočlanoj porodici, u trošnoj kući u kojoj i danas stanuje. Njegova porodica je, kako navodi, od države dobila tu kućicu 1959. godine.
– Bio sam đak Osnovne škole „Milorad Musa Burzan“, odakle su me izbacili, ponavljao sam nekoliko puta. Onda sam upisao Osnovnu školu „Zabjelo”. Prva tri razreda završim. Onda joj promijeniše ime u ,,Vuk Karadžić” i ja ponavljah.
Izbaciše me iz škole, pa sam pohađao večernju školu – priča čika Bećo sa distance duže od šest decenija.
Nemaština u kojoj je živio a u kojoj, nažalost, i danas živi, bila je razlog njegovog tadašnjeg lošeg učenja.
– Porodica je bila velika, majka i otac i nas šestoro djece – petoro braće i sestra. Nemaština je bila velika, primali smo tada pomoć od Crvenog krsta. Otac paralizovan, majka je radila u klanici. Crveni krst nam je donosio hranu. Nismo bili ni gladni ni žedni. Donosili su nam i garderobu i obuću povremeno. To je bilo šezdesetih godina prošlog vijeka – iskren je naš dječiji pjesnik.
A onda, kao da je sve ono što mu je nedostajalo u djetinjstvu nadoknađivao kroz riječi.
– Ali, izgleda sam rođen sa ovim darom za pisanje – kaže čika Bećo.
Volio bi da se nađe neko ko bi objavio makar neku od njegovih knjiga i rukopisa. Za to, međutim, treba novac, ali i izdavač.
– Ja da zavučem ruku u tu gomilu od 259 novih rukopisa, bilo koju da izvučem, siguran sam da je spremna da se štampa. Ima tu tema ko zna koliko, sve ono što vole djeca. Ja kad dođem kod đaka prvaka ili djece u predškolskom, ona se toliko obraduju mojim pjesmama i pitalicama – kaže Došljak.
Ne piše, objašnjava, pjesme za djecu da bi im bile teške, već da budu jednostavne, zanimljive i da ih navedu na razmišljanje.
– Ne pišem pjesme za djecu da im to bude teško, nego da je to lagano, da taj njihov mozak razmisli i da pogodi. Oni se raduju poslije, hvale se kući tati, majci, babi kako su pogodili pitalice koje im je zadao čika Bećo.
Nemaština
I danas Bećo živi u velikoj oskudici.
– Odbiše me i za tuđu njegu i za penziju. Primam samo socijalno. Bilo je 100, sad je već 101 euro, povećali su ga za euro. To je ništa na ovu skupoću danas. Ali, pomognu mi komšije i prijatelji. Radio sam nekad stolarski zanat u Izvršnom vijeću, u državnoj ustanovi, i u fabrici namještaja, ali kratko. Stiže mi hrana iz Gradske kuhinje, nijesam gladan, pa je sve nekako lakše – priča on, uz podsjećanje da je kao mlađi često obilazio škole i vrtiće širom Crne Gore i recitovao pjesme djeci
Dobro bi mu došlo makar dva metra drva (Foto: I.Mitrović)
Ali, čika Bećo sve to vrijeme nije bio besposlen. Uradio je dosta i za Podgoricu i Crnu Goru. Objavio je više od 100 knjiga za djecu, a napisao još više od 250 rukopisa koji čekaju štampu.
– Eh, ta penzija bi mi dobrodošla – kaže tihim glasom, sliježući ramenima.
Ispred kuće je kubik-dva iscjepanih suvih dasaka i sitnijih drva koja će ga ugrijati kada zahladi. Pitanje je, međutim, koliko će potrajati, mada ih on, kaže, skromno troši. U kući je veliki nered, valjalo bi i to malo dovesti u red. Ali, i iz tog nereda izlaze stihovi za djecu – u najboljem redu.
– Pomogle su mi komšije, ovi tu što žive do mene, dali su mi nešto drva – zahvalan je čika Bećo.
Raduju ga posjete vrtićima i školama
Slobodan Bećo Došljak kaže da ga najviše raduju posjete djeci u školama i vrtićima.
– Nikad to nisam odbio. Nebrojeno puta sam bio u posjeti djeci širom Crne Gore. Djeca su oduševljena pa mi u glas pjevaju: „Čika Bećo, čika Bećo…“ Ja pišem za njih, zbog njih postojim – kaže Došljak.
Djecu savjetuje da budu dobra, da slušaju roditelje, uče i budu dobri đaci, jer će, kako kaže, sve postepeno doći kako treba.
– Roditelje bih savjetovao da čuvaju djecu, da paze na njih dok su mali, da im čitaju priče i pjesme i da ih puste da se igraju i da maštaju. A kad malo porastu, da ih čuvaju da ne pođu za đavolom, drogom ili slično, da vode računa sa kim se druže, gdje izlaze i kakve sve sadržaje gledaju na telefonu, jer i to danas dosta utiče na njihovu psihu i razvoj – zaključuje naš pjesnik za djecu.
pobjeda. me
