Nagrada „Ranko Radović“ za 2025. godinu za projekat Hadrovića džamije nije samo priznanje jednom arhitektonskom ostvarenju, već i snažna potvrda da savremena arhitektura može istovremeno biti duboko ukorijenjena u memoriji mjesta i jasno okrenuta jeziku svog vremena. Na raskršću četiri ulice u podgoričkom naselju Drač, na lokaciji gdje je do sredine 20. vijeka postojala džamija iz osmanskog perioda, danas stoji novi sakralni objekat koji ne pokušava da rekonstruiše izgubljeno, već da ga promišljeno reinterpretira.

Stručni žiri je upravo u toj sposobnosti – da se osjetljivo odgovori na istorijsku nepravdu, urbanistički kontekst i savremene potrebe zajednice – prepoznao ključnu vrijednost projekta, dodijelivši nagradu arhitektonskom studiju ARHINGinženjering iz Podgorice. Autorski tim, predvođen arhitektom Rifatom Alihodžićem, potpisuje djelo koje se jasno distancira od pukog formalizma i nostalgije, nudeći arhitekturu tihe snage, umjerene simbolike i snažne urbanističke prisutnosti.

U razgovoru za Pobjedu, Rifat Alihodžić govori o arhitekturi kao odgovornoj, „naručenoj umjetnosti“, o odnosu prema nasljeđu koje je nasilno prekinuto, o ulozi sakralnih objekata u multikonfesionalnom društvu, ali i o dubokoj krizi prostora u Crnoj Gori, obilježenoj investitorskim urbanizmom i slabljenjem institucionalne kontrole. Njegovi odgovori ne nude samo tumačenje jednog projekta, već i jasnu, kritičku poziciju o tome što arhitektura danas jeste – i što bi morala biti – u vremenu kada se prostor sve češće doživljava kao roba, a ne kao zajedničko dobro.

POBJEDA: Nagrada „Ranko Radović“ često se tumači kao priznanje etičkoj i kulturnoj dimenziji arhitekture, a ne samo njenoj formi. Na koji način ste u projektu Hadrovića džamije balansirali između savremenog izraza i odgovornosti prema istorijskom pamćenju mjesta koje je, kako ste sami ranije rekli, bilo sistematski izbrisano?

ALIHODŽIĆ: Ova nagrada koncipirana je da od strane referentnih žirija vrednuje sve bitne segmente arhitektonskog djela. Postala je tradicionalna od 2006. godine i njena važnost se uvećava pri svakom narednom ciklusu. Za ovu nagradu, uglavnom, učestvuju arhitekte sa područja cijele bivše Jugoslavije. Na taj način se održava taj nekada jedinstveni kulturni prostor, što doprinosi komparaciji ideja, čime se umanjuje osjećaj samodovoljnosti koja je neminovna ako se zatvorimo u lokalne okvire.

Novoizgrađeni objekat Hadrovića džamije, bez sumnje, nosi dualizam između savremenog arhitektonskog izraza i jasne utemeljenosti u zatečeni kontekst. Savremeni oblikovni jezik, primijenjen na objektu, ocijenjen je od stručne javnosti kao hrabar iskorak, što se rijetko događa kod novoprojektovanih sakralnih objekata. Iako u islamu nijesu propisani kanoni u izgradnji ove vrste objekata, značajan faktor čine naslijeđene forme i tipologije kojima se nije lako oduprijeti. Kroz ubjedljive argumente uspjeli smo da dobijemo naklonost od Islamske zajednice, da osavremenjenim arhitektonskim jezikom oblikujemo jednu sasvim originalnu formu koja puno duguje lokalnom kontekstu.

Naselje Drač predstavlja autentično, za nas obavezujuće urbano jezgro. Garnirano je inspirativnom tipologijom kuća koju čine dominantni, jednovodni krovovi koji akcentuju ulične frontove. Kamen kao materijal je dominantan pa je primijenjen i na fasadi džamije, ali u savremenoj obradi na dva različita načina koji objektu daju kontrast i diferenciraju forme. Poštovanje zatečenog konteksta je iskazano kroz razmjeru i kompoziciju novoprojektovanog objekta pa se on ponaša kao „dobar susjed“ koji je lijepo primljen od svih konfesija zbog višeslojnog doprinosa okruženju.

POBJEDA: Lokacija džamije na raskršću četiri ulice daje joj snažan urbanistički potencijal. Da li ste ovaj objekat promišljali više kao sakralni artefakt ili kao urbani reper koji treba da „popravi“ fragmentirani gradski prostor Drača?

ALIHODŽIĆ: Lokacija bivše, porušene džamije predstavlja „pupak“ naselja i njegovo gotovo geografsko središte i mjesto najčešćeg susretanja mještana. Novi objekat je projektovan nepretenciozno. Vodilo se računa o čovjekomjernosti formi i visini minareta. On nije viši od najvišeg objekta u blizini. Težilo se formiranju mjesta snažne kohezione energije u rastresitom urbanom tkivu, pa se ovaj objekat doživljava kao značajan reper danju, a još više noću zbog specifičnih svjetlosnih efekata koji su pažljivo dozirani.

POBJEDA: S obzirom na to da nije postojala realna mogućnost rekonstrukcije originalne džamije, kako ste se odnosili prema pitanju kontinuiteta, odnosno što ste smatrali važnijim: formalne reference na osmansko nasljeđe ili reinterpretaciju njegove suštine kroz savremeni arhitektonski jezik?

ALIHODŽIĆ: Kada su u pitanju džamije iz osmanskog perioda, u Crnoj Gori samo Husein-pašina u Pljevljima nosi taj pečat. Ostale su produkt lokalnog graditeljstva sa jasnim karakteristikama podneblja u kojima su izgrađene. Gradili su ih lokalni majstori na tradicionalan način i zatečenim materijalom iz okruženja. One su, u suštini, lokalne kuće svog vremena, prilagođene vjerskom obredu. Novoizgrađena Hadrovića džamija projektovana je u stilu sadašnjeg vremena kako bi ostala pošten svjedok sadašnje kulture, tehnologije građenja i načina obrade primijenjenih materijala. Naravno, ispoštovana su pravila orijentacije molitvenog prostora prema Kibli (Kjaba u Meki), a kontinuitet građenja je ostvaren sa pažljivim odnosom prema postojećem urbanom tkivu.

POBJEDA: U Crnoj Gori svjedočimo snažnoj devastaciji prostora, naročito kroz stihijsku gradnju i investitorski urbanizam. Da li smatrate da arhitekte danas imaju dovoljno institucionalne i profesionalne moći da se suprotstave tim procesima ili su često svedene na puku tehničku ulogu?

ALIHODŽIĆ: U periodu tranzicije rasformirani su ili privatizovani zavodi za urbanizam koji su bili od društva kontrolisani, nosioci planiranja prostora. Njihovim nestankom otvorena su vrata investitorskom urbanizmu i izgradnji za tržište koja za cilj ima samo profit. U takvoj atmosferi arhitekte su, najčešće, svedene na puke izvršioce investitorskih želja, ali su tako postali i nosioci legitimiteta devastacije prostora. Takvu poziciju mnoge kolege pravdaju nužnošću preživljavanja od svog posla što se nikako ne može prihvatiti kao opravdanje. Ipak, najodgovornija je država koja, pritisnuta sve snažnijom materijalnom snagom investitora, ne čini dovoljno da vrati prostor pod kontrolu i vrati ga struci.

POBJEDA: U praksi se često dešava da arhitekte postanu „posrednici“ između loših urbanističkih politika i profita investitora. Da li ste se u svom radu susretali sa situacijama u kojima je profesionalna etika bila u direktnom sukobu sa zahtjevima investitora – i da li je u današnjim uslovima u Crnoj Gori uopšte moguće reći „ne“ projektu koji devastira prostor?

ALIHODŽIĆ: Naša struka ne može biti abolirana. Pokazuje se da je pristajala, a to čini i dalje, da bude saučesnik „za šaku dolara“. Ovakvo stanje odavno traje tako da su stasale generacije arhitekata koje takav ambijent smatraju normalnim i ne znaju za neki bolji koji je ipak postojao.

Moguće je reći „ne“, što je određeni broj kolega činio, ali nijesmo imali kritičnu masu da bi to imalo efekta. Sa ponosom mogu reći, iako može zvučati neskromno, da pripadam onom dijelu struke koji nije pristao na kompromise sa investitorima-profiterima kako u kreiranju prostora, tako i u projektovanju objekata za tržište. Svoju planersku licencu sam „zamrznuo“ od momenta kada je prestalo planiranje a počelo „ucrtavanje“ objekata po želji investitora. Zbog odbijanja vazalne uloge kod nekoliko nadmenih investitora koji rade za tržište, u našem birou nemamo projektovanu nijednu stambenu zgradu tog tipa već dvadeset godina.

POBJEDA: Primjer Kotora i njegovog komplikovanog odnosa sa UNESCO-om pokazuje koliko su zaštita nasljeđa i savremeni razvoj u konfliktu. Da li vidite Hadrovića džamiju kao model kako se savremena arhitektura može uklopiti u osjetljiv kontekst, bez simulacije istorije i bez agresije nad prostorom?

ALIHODŽIĆ: Odnos sa UNESCO-om nije komplikovan ako se poštuje sve ono što se od ove organizacije zahtijeva. To nije hendikep već privilegija kojudovode u pitanje samo oni koji svaki, pa i ovaj vrijedan prostor žele iznijeti na pijacu. Nije tačno da se zabranjuje gradnja u zaštićenim zonama koje kontroliše UNESCO, već se jasnim pravilima propisuje kako se to radi a da se zatečene vrijednosti ne degradiraju. U Bokokotorskom zalivu se vide primjeri arhitektonskog orgijanja na padinama, koje izgledaju kao ogrebotine na lijepom licu. Boka to nije zaslužila ili mi nijesmo zaslužili nju.

Hadrovića džamija je projektovana za konkretan ambijent i sa prostudiranim senzibilitetom prema njemu. U tom smislu ona je prepoznata kao kvalitet, ali ne može biti formula koja je primjenljiva u drugom ambijentu. Jer, arhitektura je umjetnost od koje se očekuje da za svaku situaciju pronađe najbolja rješenja koja će neki prostor aktivirati, a ne uzurpirati.

POBJEDA: Koliko je u procesu projektovanja Hadrovića džamije bila prisutna svijest da se radi o objektu koji ima i snažnu simboličku dimenziju u multikonfesionalnom i multikulturnom društvu? Može li, zapravo, arhitektura danas igrati aktivnu ulogu u izgradnji društvenog dijaloga?

ALIHODŽIĆ: Sakralni objekti su bitni faktor identiteta i kulture ali ne samo naroda konkretne religije za koju se grade. Kao dominantni vizuelni reperi predstavljaju dio mozaika zajedničke baštine u svakoj sredini. Bitni su kao dokaz postojanja svakog etnosa u konkretnom prostoru i dokaz zajedničkog življenja u sinergiji vrijednosti, što produkuje novi kvalitet. Iz sopstvenog iskustva zaključujem da ljudi iz multikonfesionalnih sredina posjeduju dodatnu širinu i nemaju animoziteta prema drugom i drugačijem. Namjerno ne koristim termin „suživot“ jer, po meni, on u sebi sadrži elemente nužnosti i trpnje.

Arhitektura predstavlja složen civilizacijski fenomen koji nadilazi svoju funkcionalnu i estetsku dimenziju. Iako to nije vidljivo, ona aktivno učestvuje u društvenom dijalogu. Kao materijalizovani izraz društvenih vrijednosti, ideologija i odnosa moći, arhitektura oblikuje način na koji se pojedinci i zajednice odnose prema prostoru, ali i jedni prema drugima. Bez sumnje, arhitektura predstavlja tihi, ali snažan oblik društvenog govora. Kroz oblikovanje prostora, ona ne samo da reflektuje društvo, već aktivno učestvuje u njegovom dijalogu, transformaciji i razvoju.

Posebno značajnu ulogu u društvenom dijalogu imaju javni prostori. Trgovi, parkovi i institucije kulture omogućavaju susret različitih društvenih grupa i predstavljaju fizičku osnovu demokratske razmjene ideja. Kvalitetno oblikovan javni prostor podstiče inkluziju i socijalnu interakciju, dok neadekvatno planiranje može dovesti do isključenosti i društvene fragmentacije.

POBJEDA: U kontekstu sistematskog uništavanja sakralnih objekata u periodu socijalizma, kako danas tumačite odgovornost savremene države prema tim „prazninama“ u urbanom tkivu? Da li arhitektura može ispraviti istorijske nepravde ili samo ukazati na njih?

ALIHODŽIĆ: Arhitektura je naručena umjetnost i šansu da pokaže svoju moć dobija tek nakon toga kada dobije zadatak da konkretno djeluje. Država, nažalost,nema dovoljno senzibiliteta prema kulturnoj baštini pravdajući se nedostatkom sredstava, što je nepremostiv alibi ako se tako kreira budžet. Gradovi bez objekata iz prošlosti izgledaju kao ljudi bez uspomena. Sakralni su izuzetno važni, ne samo kao mjesta za obavljanje molitve, već kao bitni elementi identiteta i kulturnog mozaika. Očigledna je indolentnost države prema postojećim objektima koji propadaju, a da ne govorimo o povratku onih koji su porušeni.

POBJEDA: Ako bismo Hadrovića džamiju posmatrali kao poruku, a ne samo kao objekat, što biste voljeli da ona poruči budućim generacijama arhitekata – posebno u vremenu kada se prostor sve češće tretira kao roba, a ne kao zajedničko dobro?   

ALIHODŽIĆ: Ne samo kada je u pitanju Hadrovića džamija nego projektovanje svakog objekta, bez obzira na veličinu i funkciju, treba da nosi odgovornost prema prostoru i ukupnoj slici u građenoj sredini. I najmanja kuća, osim unutrašnjosti, ne pripada samom vlasniku. Ona svojom pojavnošću pripada i gradu jer ga aktivno formira. Tijesna cipela žulja samo onoga ko je nosi ali loša gradska slika žulja sve nas. Crnogorski prostor je u krizi i potrebne su hitne intervencije od strane institucija kako bi se planiranje prostora izuzelo od i suviše moćnih građevinskih lobija i vratilo u ruke struke. To neće biti lako, ulog je veliki, prostor je naš najvažniji resurs.

Vapaj pojedinaca ima samo kratkoročan efekat

POBJEDA: Da li smatrate da je savremena arhitektonska scena u Crnoj Gori dovoljno kritična prema dominantnim prostornim politikama ili još uvijek izostaje jasniji otpor prema projektima koji trajno narušavaju pejzaž i kulturni identitet zemlje?

ALIHODŽIĆ: Da bi struka mogla da djeluje, ona mora biti institucionalno organizovana, jer vapaj pojedinaca ima samo kratkoročan efekat. Imamo Savez arhitekata Crne Gore, NVO Kana/ko ako ne arhitekti/, ali je najvažnije da smo, konačno, dobili Komoru arhitekata, koja se nedavno izdvojila iz Inženjerske komore Crne Gore. Time je nastala pretpostavka da se, u saradnji sa institucijama države, počne stvarati atmosfera za odgovorniji odnos prema prostoru i arhitekturi. Na pomolu je formiranje, od resornog ministarstva, agencije za planiranje prostora Crne Gore, kao i opštinskih agencija iste namjene.

Spadamo u one rijetke zemlje koje nemaju državnu nagradu za arhitekturu. Njenim osnivanjem država bi pokazala da joj je do kvaliteta građenja zaista stalo. Svakako, značajna je nagrada Salona koju dodjeljuje Savez arhitekata Crne Gore kao i novouspostavljena nagrada od Komore arhitekata čiji smo mi prvi laureati, upravo sa objektom Hadrovića džamije. Takođe, za kvalitetnu arhitektonsku scenu je neophodna stručno utemeljena kritička i dobronamjerna misao, izrečena od relevantnih i ozbiljnih stručnjaka, profilisana kroz stručni časopis ili respektabilne elektronske platforme. Još smo uskraćeni za pojavu kolega čiji bi sud bio relevantan i bitan za struku. Naravno da treba pozdraviti doprinos svih onih koji se povremeno bave opservacijom onog što se dešava u našem prostoru.