PIŠE: Borivoje Ćetković

Iako je otišla na ono svoje često pominjano “područje bez signala, njene riječi i dalje odzvanjaju istom snagom.

U čuvenom govoru koji je Slobodan Jovanović održao na proslavi stogodišnjice rođenja Franja Račkog, u Zagrebu 2. juna 1929. godine, rekao je da mu “pripada jedno od prvih mjesta među duhovnim vođama našega naroda”… “U istoriji Hrvata i Srba”, naglasio je Jovanović, “ima događaja i ima ličnosti koje nas razdvajaju; ima i drugih koje nas spajaju. Franjo Rački svojim radom spajao nas je za života, a danas svojom uspomenom spaja i posle smrti”.

Hrvatski povjesničari Franju Račkom (1828-1894), istoričaru i političaru i istaknutom ideologu jedinstva južnoslovenskih naroda, zamjeraju da je “prema jugoslovenskoj ideologiji bio dosta emotivan i nekritičan”. U Hrvatskoj, kao i kod njenih komšija, uveliko se krivotvori prošlost – prilagođava se sadašnjosti. A sadašnjost nam je ista – teško je reći gdje je gore. Sve je vezano za mit. Ništa nije realno. I baš u takvoj stvarnosti Vedrana Rudan, hvaljena i osporavana hrvatska književnica, pronašla je svoj put – put na kome neumorno istrajava u borbi za istinu, socijalnu pravdu, ljudska prava. U dekonstrukciji stvarnosti, u otkrivanju istine prikrivene hrpom laži ova književnica literarno značajna i uprkos režimu medijski uticajna, podvrgava ubitačnoj kritici neoustaštvo, ropski položaj preostalih Srba u Hrvatskoj, socijalnu nepravdu, desničarske ideologije povampirene i kod nas i u EU, kolonijalno ropstvo, osvajački karakter NATO- a, nacionalizam i raspirivanje međunacionalne mržnje.

To samo ona može: na svom blogu napiše da su “Hrvatska i Srbija sve bliže jer je normalnim ljudima u našim zemljama sve jasnije da jednako patimo. I vi i mi imamo političke lažove, banke koje nam deru kožu, licemjerne popove koji ženama stalno zaviruju među noge i određuju kako se moramo je.. ti. Naravno da pjevamo iste pjesme, naravno da čitamo iste knjige, naravno da govorimo istim jezikom. I Srbi i Hrvati, tu mislim na siromašne i obespravljene, danas su više braća nego su to bili onda kad se tako moralo zvati”. Vedrana je ličnost koja nas spaja, a spojeni smo bijedom i obespravljenošću. Braća smo po mučeničkom životu.

O Tuđmanu, “ocu nezavisne države Hrvatske”, govori kao o velikom licemjeru. Napada nekadašnjeg komunističkog visokog funkcionera za licemjerstvo – “ima dvoje unučadi Srba, a mrzi Srbe… Hrvati su lizali cipele Tuđmanu, Titovom generalu koji je po Hrvatskoj sadio vrbe, ali je pazio da se njegovi unuci na njima ne zanjišu”.

U “domovinskom ratu” Tuđman je uspio što nije mogao Ante Pavelić – pobio je i protjerao Srbe iz Hrvatske. Hrvatska je očišćena od Srba, a sada Hrvati sami sebe čiste. Mladi masovno odlaze vani – trbuhom za kruhom.

Zaslužuje divljenje Vedranino angažovanje da pomogne gladnim Srbima, prepuštenim sebi u zabitim krajevima Hrvatske – opstaju uz čašu šećerane vode i komadić kruha. Ovu hrvatsku sramotu učinila je vidljivom.

Vedrana Rudan je rođena 1949. godine u Mošćaničkoj Dragi, malom ribarskom mjestu pored Opatije. Otac, porijeklom Hercegovac, radio je kao ribar i vrtlar, a majka Ličanka obavljala je posao direktorice u dječjem vrtiću. Siromaštvo je natjeralo da počne zarađivati sa 12 godina. Pedagošku akademiju (srpskohrvatski i njemački jezik) Rudan je završila u Rijeci. Prije nego je postala poznata promijenila je više zanimanja. Bila je turistički vodič, učiteljica, novinar, a književnošću je počela da se bavi 2002. godine.

Knjige su joj prevedene na mnoge svjetske jezike. Njen blog “Kako umrijeti bez stresa” jedan je od najčitanijih na hrvatskom jeziku – pregledan je više od 10 miliona puta.

Sa njenog bloga čitamo i ove redove: “Svoj na svome Hrvati su bili za vrijeme NDH. Hrvatske kame rezale su srpske, ciganske, židovske i krivomisleće hrvatske vratove s tolikim užitkom da je Hitler osobno zamolio Pavelića da oladi sve dečke… Zanimljiv je i podatak da je u NDH postojao jedini dječji koncentracioni logor…Hrvati vjeruju u Boga, a ne vide što im rade popovi lopovi”. Evo još jednog Vedraninog citata, odnosi se takođe na Hrvate.

“Hrvatiti su bića koja su se u svojoj povijesti uvijek najugodnije osjećali u moćnoj tuđoj gu.ici… Ko god živi u Hrvatskoj zna kako je teško izboriti se za život dostojan čovjeka. Ovdje živimo poput stoke koja je srećna dok vuče kola jer zna da će, kad prestane vući, biti pretvorena u kobasice”.

Života “dostojnog čovjeka” nema ne samo u Hrvatskoj – nema ga ni u ostalim “državicama” Jugoslavije. Namjerno je izostavljena riječ “bivša”. Zapadni moćnici izmislili su nove termine “region” i Zapadni Balkan da bi zatrli svaki pomen jugoslovenske države i jugoslovenske ideje. Nema više ni Austrougarske, pa je niko, veli Rudan, ne naziva bivšom.

Biti Vedrana Rudan u današnjoj Kolindinoj i Plenkovićevoj Hrvatskoj sa povampirenim ustaštvom zaista nije lako. Potrebna je lična, građanska kuraž, neugasiva želja za političkim, ljudskim, intelektualnim agažmanom, to jest borba neprestana protiv laži, ropstva i ugnjetavanja. Želim joj da nastavi svojim putem, a “svijet neka priča šta hoće”.

Dan  portal