Šukrija Šukro Cecunjanin iz Bogajića kod Plava stigao je u Sjedinjene Američke Države 1971. godine. Počeo je da radi kao perač suđa, a velikom upornošću postao je vlasnik više ugostiteljskih objekata. Za Pobjedu govori o odlasku od kuće, stvaranju porodice i posla, pomoći zemljacima i želji da što više vremena provodi u Crnoj Gori.
Sa svega 14 godina, kada se većina njegovih vršnjaka još nije odvajala od roditeljskog doma, Šukrija Šukro Cecunjanin napustio je rodne Bogajiće kod Plava i krenuo na put koji će odrediti njegov život.
Iza njega su ostali roditelji, brojna porodica, prijatelji i sokaci djetinjstva, a ispred njega daleka Amerika, neizvjesnost i nada da će sopstvenim radom uspjeti da izgradi bolju budućnost.
Put ga je najprije odveo u Italiju, gdje je oko šest mjeseci čekao dokumenta, a potom, u maju 1971. godine, u Sjedinjene Američke Države.
Cecunjanin (FOTO: Privatna arhiva)
– O Americi sam slušao od rođaka koji su dolazili u naš kraj i odlučio sam da pokušam. Roditelji u početku nijesu vjerovali da ću zaista otići. Mislili su da je to dječja želja, a kada je došlo vrijeme za polazak, nagovarali su me da odustanem. Ipak, krenuo sam – kazao je Cecunjanin za Pobjedu.
Počeo od najtežih poslova
U Americi su ga dočekali daidže, tetke i drugi rođaci. Njihova pomoć bila je dragocjena, ali je mladić iz Plava veoma brzo morao da počne sam da zarađuje.
Njegovi prvi poslovi bili su u restoranskim kuhinjama – prao je posuđe, pripremao salate i radio sve što je bilo potrebno. Vremenom je učio, napredovao i postao konobar.
– Bilo je teško. Morao sam da radim, učim posao i prilagođavam se potpuno novom životu. Tada nije bilo interneta ni mogućnosti da svakoga dana razgovarate sa porodicom. Ipak, zarade su bile dobre, a kuće i stanovi mnogo pristupačniji nego danas. Ko je radio i štedio mogao je nešto da stvori – prisjeća se Cecunjanin.
Prvi put se u Crnu Goru vratio 1974. godine, kako bi vidio roditelje i prisustvovao svadbi brata.
– Ostao sam oko tri nedjelje. Taj dolazak se ne zaboravlja. Tek kada se poslije nekoliko godina vratite kući, shvatite koliko su vam nedostajali porodica, ljudi i rodni kraj – govori Cecunjanin.
Cecunjanin (FOTO: Privatna arhiva)
Dvije godine kasnije oženio se Selimom, takođe porijeklom iz plavskog kraja, sa kojoj je u Americi porodicu i gradio život.
Od radnika do vlasnika
Godinama je radio i štedio, upoznajući svaki segment ugostiteljskog posla. Početkom osamdesetih preselio se u Konektikat i odlučio da pokrene sopstveni biznis.
Imao je ušteđevinu, nešto novca pozajmio, a onda kupio restoran i piceriju sa italijanskom hranom.
– Nije bilo lako, ali sam već znao gotovo svaki posao u ugostiteljstvu, od kuhinje do posluživanja gostiju. Poslije prvog restorana otvorio sam drugi, pa treći, a neke lokale imao sam sa partnerima – kazao je Cecunjanin.
Njegov poslovni uspjeh, međutim, nije se ogledao samo u broju restorana. Vrata svojih lokala otvarao je rođacima, prijateljima i zemljacima koji su pristizali u Ameriku. Davao im je posao, prenosio znanje i pomagao da se osamostale.
Mnogi od njih kasnije su otvorili sopstvene restorane i nastavili da pomažu drugima, stvarajući lanac solidarnosti koji traje generacijama.
– Kako su dolazili moji rođaci i prijatelji, zapošljavao sam ih da rade sa mnom, nauče posao i lakše se snađu. Poslije bi se osamostalili i otvarali svoje restorane. Tako se krug širio – ističe Cecunjanin.
Prema njegovim riječima, danas u široj porodici ima pedesetak ugostiteljskih objekata.
– Naravno, nijesu svi moji. To su restorani rođaka i članova porodice koji su godinama radili, učili i potom započinjali sopstveni posao. Danas imam restoran i kafeterije, ali veliki dio posla vode djeca i zaposleni – naveo je Cecunjanin.
Svi su mislili da će se brzo vratiti
Iako je život gradio preko okeana, veze sa rodnim krajem nikada nije prekidao. Prve ušteđevine ulagao je u Crnu Goru, kupovao zemlju, pomagao roditeljima i još tokom osamdesetih sagradio kuću u Plavu.
Kao i mnogi iseljenici njegove generacije, vjerovao je da će u Americi ostati samo nekoliko godina.
– Svi smo željeli da se vratimo. Govorili smo: ostaćemo tri, četiri ili pet godina, zaradićemo nešto i onda ćemo kući. Međutim, vrijeme prolazi, zasnujete porodicu, djeca krenu u školu, završe fakultete i počnu da rade. Tada shvatite da povratak više nije jednostavan. Život vas polako veže za novu sredinu, iako srce ostaje u zavičaju – kazao je Cecunjanin za Pobjedu.
On i supruga imaju troje djece i unučad. Jedan sin je univerzitetski profesor, ćerka je psihijatrica i ima svoju ordinaciju, dok najmlađi sin vodi restoran.
– Ponosan sam što su se školovali i postali samostalni ljudi. To je svakom roditelju najveće zadovoljstvo – kaže Cecunjanin.
biznis.cg
