Makar to bila i samo fasada, činjenica da je Crna Gora samoproglasila sebe za ekološku državu početkom devedesetih, je podvig ravan čudu neviđenom. U vrijeme kad su se prebrojavali tenkovi i kalašnjikovi, neko je mislio o ekologiji, pa makar to bilo i skretanje pažnje sa rata. Neko je imao viziju da makar fingira to stanje. Zalijećali smo se da dobijemo gigante teške industrije, da imamo Kombinat aluminijuma, da imamo željezaru, nesvjesni da li živimo u državi od pola miliona stanovnika ili državi sa 20 milina od Vardara pa do Triglava. Mnogi i dalje nisu svjesni na kakvom i kolikom tržištu djeluju.
“Crna Gora kao ekološka država“ je poput impulsivnog amaterskog poteza, kad imate lijepu ideju a nemate pojma o egzekuciji te ideje. Nismo mnogo odmakli do danas.
Svima su puna usta ekologije. Radi se, zakoni se uvode, prate se instrukcije EU, a zapravo na terenu nije baš tako.
Provozajte se kroz Crnu Goru, vozite neplanski, skrenite nasumično, vidjećete razbacano smeće. Da, počnimo od toga. Da bi neka država bila istinski ekološka, to treba da bude dršutveni kosenzus, a ne samo tribina na kojoj će neko da donese akt koij u praksi nema utemeljenje.
Težnje su jedno, storytelling postoji, ali Crna Gora je i dalje puna smeća. Možda ne vidite dobro, jer, navikne se oko. Ali poslušajte nekad i dobronamjerne strance, pogledajte komentare gostiju.
Svima se dopada Crna Gora, govore o čarobnoj prirodu, spoju planina i mora. Sve je to tačno i sve to stoji. Ali, kreće veliko ali. Niko od gostiju ne može da shvati da država koja treba, hoće i može da živi od turizma toleriše toliku količinu smeća. Nejasno je ljudima otkud to i kako to.
Ekologije nema bez kulture. Džaba zakoni, džaba sve konferencije, seminari, emisije i brošure. Dok se ne promijeni svijest ljudi, dok se marketingom ne počne uticati na ponašanje ljudi, sve više i više ćemo biti zatrpani smećem.
Da, teška i ružna riječ, smeće. To se ne rešava preko noći tako što neko iz Vlade kaže “Pošto je ta ekologija?“ kao da mže da je kupi, uveze i postavi negdje. Ne. To je proces na kom se radi, na kom rade i generacije. Ali za početak, dovoljno je da svako povede po malo više računa.
Ako opominjemo sebe, ako opominjemo jedni druge, ako edukujemo djecu, ako dajemo primjer dobar, onda ima nade. Jer, ekologija je kolektivno pitanje, Crna Gora je dvorište svakog građanina koji u njoj živi. Ekologija se ne uvozi. Ne kupuje se. Ona se stvara i njeguje. Ekologija nije govor napisan na Chat GPT-ju, štampan crnim slovima na bijelim papirima. To sigurno nije.
rtcg.me
