Piše Ezra Klajn, dobitnik Pulicerove nagrade za “Njujork tajms”

Kad predamo kontrolu nad našom pažnjom, ne predamo samo kontrolu nad onim šta u tom trenutku gledamo. U izvjesnoj mjeri, to kontroliše i ono do čega će nam sjutra biti stalo.

Razmišljam o strukturi pažnje jer je jedan sudski spor nedavno naglasio potrebu opišemo šta je tačno pošlo naopako u našem virtuelnom svijetu. Godine 2020, Federalni trgovinski odbor (FTO) tužio je Metu za kreiranje nezakonitor monopola na tržištu društvenim mreža. Prošlog mjeseca, američki okružni sud u Vašingtonu presudio je u korist Mete.

Federalni trgovinski odbor (FTO) je tvrdio da postoji tiho tržište ličnih društvenih mreža u kojima su jedini akteri Fesjbuk, Instagram, Snepčet i jedna aplikacija za koju nikad ranije nisam čuo, a zove se Mivi (MeWe). Meta je to lako opovrgnula: na tržištu učestvuju i Tiktok i Jutjub, pa i neke druge mreže. Možda su isprva bile društvene mreže, ali danas su nešto potpuno drugo. Svega 17 procenata vremena provedenog na Fejsbuku posvećuje se objavama prijatelja. Na Instagramu je to 7 procenata.

U presudi je dat osvrt i na slike koje pokazuju kako su ove aplikacije počele da budu slične jedna drugoj: kratki videi na Instagramu i Fejsbuku se ne mogu vizuelno razaznam od onih na Jutjubu ili Tiktoku, Ponekad gledam Metine preoizvode i vidim da su ažurno reagovali na novitete svojih konkurenata. Zbog toga mi se Metine aplikacije manje sviđaju, ali ne mogu da poreknem da, kad otvorim baš njih, vjerovatno ću upasti u vrtlog listanja sadržaja iz kojeg neću umjeti da se izvučem. Zahvaljujući konkurenciji, ove aplikacije su počele bolje da služe poslovnim ciljevima, a slabije čovjekovom napretku.

“Cilj Mete je da navede korisnike da provode što više vremena na njihovim aplikacijama, te zato usklađuje algoritme da bi korisnicima prikazali sadržaj koji oni žele da vide”, kazali su iz Suda. Mislim da je to velikodušno. Meta mi prikazuje ono što Meta hoće da ja gledam, dakle, sve što predviđački programi vjeruju da će me navesti da mnogo vremena provedem koristeći aplikacije. Algoritam služi ciljevima kompanije, a ne mojim.

Da Meta hoće da zna šta se meni gleda, pitala bi me. Tehnologija postoji dovoljno dugo da korisnici mogu da iznesu svoje predloke. Ove kompanije ne nude kontrolu nad onim što gledamo, jer ne žele da nam to omoguće. Ne žele da ih obavezuje ono što mi težimo da budemo u budućnosti.

Pažnja je ponekad i čin. Ali, prije svega, ona je instikt. Zbog toga i najjednostavniji pokušaj duhovnosti, na primjer, udahnuti deset puta, a da ti pažnja ne odluta, zahtijeva mnogo koncetracije. Algoritamske medijske kompanije iskorićavaju tu razliku između instikta i težnji. Čineći tako, to nam otežava da postanemo ono što možda želimo da budemo.

Sagledavanje ovih kompanija kao onih koje teže nekoj vrsti kontrole nad našom pažnjom, po mom mišljenju, otkriva neadekvatnost antimonopolskog prava za ovaj konkretan zadatak. Svrha tog zakona obično je to da poveća konkurentnost na tržištu i time omogući preduzetničko takmičenje i inovativnost time što će olakšati ulazak na tržište. Ali, koliko je poželjna žešća konkurencija za u pogledu opsega pažnje mene ili moje djece?

Postoji mnogo tržišta, od tržišta prerade mesa do bolnica, u kojima korporativna koncentracija guši konkurenciju, podiže cijene i usporava inovacije. Ali postoji i mnogo vrsta proizvoda kod kojih više inovacija može dovesti do više štete. Da li su nam potrebni vejpovi koji izazivaju još veću zavisnost? Da li je dobro što kompanije za onlajn kockanje toliko troše na uglađeni marketing kako bi privukle nove korisnike? Pitanje je, po mom mišljenju, pod kojim uslovima algoritamski mediji postaju takav proizvod.

Maks Rid, tehnološki kritičar, napisao je prosvetljujući esej u jednom biltenu i u njemu tvrdio da ideje o kojim ja ovdje pišem najbolje je shvatiti kao pokret za savremenu umjerenost, kojom se uspon društvenim mreža i platformi pozicionira kao nešto između javnog zdravstva i prijetnje duhovnosti, a ne kao (isključivo) problem političke ekonomije i strukture tržišta, smatra Maks Rid. Ovaj pristup, dodaje on, “nikako nije populistički, već prije progresivan u izvornom smislu, kao reformska ideologija ukorijenjena u brigama srednje klase za opšte društveno blagostanje nakon sveobuhvatnih tehnoloških promjena.”

Mislim da je sve to istina. Posljedice Tiktoka na naš džep meni su manje važne od posljedica koje ostavlja po našu dušu. Ali ja ovdje ne situaciju ne vidim kao podjelu između populista i progresivaca, grupa koje se ionako značajno podudaraju. Federalni trovinski odbor je izgubio spor protiv Mete jer je ograničen u pogledu misije i sredstava, ali je makar pokušao da učini ništa po pitanju moći koju ove platforme imaju nad našim društvo. Šta je bilo ko drugi učinio?
Podjela koju ja ovdje vidim je ona između progresivnosti i liberalizma, što se sada da shvatiti. Moderni liberalizam gradi oko ideje da država treba da omogući ljudima da jure za svojom srećom kako misle da treba, dokle god to nije nauštrb drugih. To toliko mnogo govori o individualnim pravima, a tako malo o opštem, a ponajmanje ličnom dobru.

Liberalizam nosi, u svojoj suštini, vjeru da društveni eksperimenti vode do boljih oblika društvene organizacije. To je oslobodilo društvo, a slobodilo je i nas, od okova ograničavajućih tradicija. Ali može biti zbunjujuće kad odrasli slobodno donose odčuke koje ne škode drugima, ali možda škode njima samima. I to je stvorilo rupu u zakonu tako da algoritamske medijske kompanije i te kako koriste. “Mi samo dajemo ljudima ono što oni hoće”, kažu oni. “Ko ste vi da ih zbog toga osuđujete?”

A na to pitanje nije lako odgovoriti.

Članak je objavio “Njujork tajms”

c.2025 The New York Times Company

Prevod: Darinka Jovanović

Izvor: dan.co.me