Bilo koji sport, pa i vaterpolo, omogućava da talenat, marljivost, znanje i disciplina nadmaše realno, da se raduju i “mali”. A crnogorski vaterpolo je, na neki način, smiješno mali u odnosu na moć vaterpolo zajednice u Mađarskoj.

U hiljade crnogorskih domova stigla je divna TV slika s Margit sigeta, ostrva na Dunavu, s prepunih tribina kompleksa “Alfred Hajoš” koji je izgrađen 30-ih godina prošlog vijeka i na oko osam hektara površine ima osam otvorenih i zatvorenih plivališta.

U vascijeloj Crnoj Gori je trenutno plivačima i vaterpolistima na raspolaganju šest sličnih objekata. Da ne idemo dalje u priču o desetinama bazena u glavnom gradu i stotinama širom ravne Mađarske.

Slično je kad poredimo brojeve u priči o klubovima, profesionalnim i inim vaterpolistima, plivačima i plivačicama. Sve je na strani Mađara. I tako je odavno. Ali, i pored svega toga, Mađari tek od sinoć imaju tek jednu pobjedu više u utakmicama sa Crnom Gorom, rezultat je 14:13. Znači, što bi jedan kolega kazao, valjda slučajno preslikao politički slogan – Može Crna Gora. Zaista, u vaterpolu može. Ali, mogla bi i mnogo više da se nije ispostavilo kako Kotoranima možda nije najveći problem što se dugo renovirao bazen. Jer skuplji su posljednji mjeseci bez predsjednika Primorca, bez jasne vizije kuda i kako, čime i s kim nego godine putovanja busom do Budve.

Bez dobrog kluba u Kotoru nema ni novih pobjeda nad Mađarskom i ostalim silama u vaterpolu. Nema ni bez veće ambicije kluba u Budvi koji posljednjih godina više liči na školu vaterpola nego na kolektiv koji je nekada igrao u utakmicama F4 Lige šampiona.

Zraka nade stiže iz podgoričke Budućnosti, i dalje čekamo pomak iz Nikšića, a kad će ne znamo.

Sudaraće se još naš vaterpolo s Golijatima u raznim svjetskim arenama, nažalost i sa propustima kod kuće.