Dana 12. juna 2026. godine, u Nacionalnom parku Lovćen održani su XIX Dani koprive, kao jedna od onih programskih aktivnosti kao jedna od onih aktivnosti u kojima se čovjek ne vraća samo sa pređenim kilometrima, nego sa mirisom koprive na rukama, rosom na obući, riječju domaćina u srcu i osjećajem da je Lovćen toga jutra svakome dao ponešto od sebe.U 8:00 časova, sa polazne pozicije Ivanovih korita, krenuli smo kružnom stazom koja vodi pravcem: Ivanova Korita – Dolovi – Kraljevo počivalo – Babina glava – Kolovijerske grede – Majstori – Ivanova korita. Staza, duga oko 14 kilometara, ovog jutra dočekala nas je prvim rosnim kapima poslije olujne noći, prohladnim vjetrom i onom posebnom svjetlošću koja se javlja samo na Lovćenu, kada se sunce probija kroz oblake kao da ponovo otvara vrata planini.

Na stazu su krenuli službenici JPNPCG, entuzijasti, planinari, predstavnici lokalne zajednice, ali i mlađe generacije spremne da imaju svoje prvo pravo „planinsko krštenje“. Toplu riječ dobrodošlice gostima uputila je Aleksandra (Veljkova) Vujović, koja je prisutne upoznala sa pravilima planinarenja, pažnjom koju treba imati na stazi i odnosom prema prostoru kojim se prolazi. Direktorica NP Lovćen Kata Varagić poželjela je gostima dobrodošlicu na Dane koprive, podsjećajući da ova manifestacija čuva vezu čovjeka, planine, znanja, tradicije, bilja i života. Tokom čitave šetnje, Marijana Živaljević Roganović, direktorica NP Skadarsko jezero, interpretirala je brojne priče o koprivi i ljekovitom planinskom bilju, podsjećajući nas koliko se u običnim, naizgled skromnim biljkama krije i narodna mudrost, i ljekovitost, i važna nauka života.

Jutro nas je obasjalo bojama sunca, dok smo uz prohladan vjetar i brojne toponime, priče i legende sa svete planine Lovćena polako prelazili kroz prostore Nacionalnog parka Lovćen. Sakupljali smo koprivu, ali i drugo ljekovito bilje koje krasi lovćenski krš, taj čudesni spoj kamena, trave, mirisa i sjećanja. Iako sam bio zabrinut za najmlađe, oni su bili najbolji, a mogu slobodno reći i najbrži. Grabili su svojim malenim, ali krupnim koracima ka prvim planinskim vrhovima, kao da su oduvijek znali đe ih staza vodi. Njihovo osvajanje Babine glave bilo je radost za sve nas dokaz da se ljubav prema planini ne uči iz knjige, nego korakom, dahom, umorom i osmijehom.

Na Babinoj glavi sreli smo se i sa škotskim putopiscima koji su došli da snime emisiju o ljepotama Lovćena. Tu je nastao divan razgovor o prirodnim vrijednostima koje krase ove prostore, o Lovćenu koji je sveto mjesto đe se priroda, istorija, sloboda i ljudsko dostojanstvo dodiruju u istoj visini. Nakon predaha na Babinoj glavi i sabiranja lijepih utisaka, nastavili smo put ka Majstorima. Pogled na primorsku podgorinu, pašnjačke kamenjare i Jadransko more koje se u daljini mreškalo svojom ljepotom, ostavljao je snažan utisak. Planinske biljke bile su u svom punom sjaju, kao da su poslije noćne kiše dobile novo lice.

Vazduh je bio pun pozitivne energije. Smjenjivali su se kraći predasi, smijeh, vedrina, razgovori i ona posebna planinarska energija u kojoj čovjek čuje i sebe i planinu. Vrijeme je brzo prolazilo. Koračali smo stazama gorštaka, ratnika i putopisaca, onih koji su tu vjekovima ispisivali najljepše stranice svoje istorije, ali i istorije Lovćena. Sa Babine glave viđela su se sela njeguškog podvršja: Mirac, Čavori, Poda i Koložunj, kao najljepši planinski dragulji koji krase padine Lovćena. Na drugoj strani, manastir Stanjevići, svojom duhovnom dimenzijom, ostavljao je snažan utisak, sakriven među podlovćenskim stijenama i padinama. U daljini se ukazivao i budvanski Đurđevac, rezidencija Stefanice Crnojevića, kao cvijet u kršu i cvijet u stijeni.

Silazak u Majstore donio je novo osvježenje i nova lijepa iskustva. Na pašnjačkim kamenjarima naišli smo na krave koje su bile na slobodnoj ispaši, a čulo se i njihovo zvonce, ono staro, planinsko, koje

ne zvoni samo u prostoru nego i u sjećanju. Kod toponima Šator, u samom centru sela Majstori, dočekala nas je topla dobrodošlica Draga i Ike (Ivove) Kustudije. Oni nijesu dozvolili da se „tek tako prođe“ moralo se svratiti kod ugledne planinke, žene koja u avgustu ove godine puni 90 godina života, a iza sebe ima više od 60 godina posvećenosti Majstorima, održavši davno dati zavjet svome Ivu da Majstore nikada neće napuštati.

Nakon prijatnog razgovora, posluženja njeguškim sirom i lijepih emocija, rastali smo se sa Dragom i Ikom noseći u sebi duh gostoprimstva ove časne porodice. Ika je „mlađariji“ uputila tek toliko mudrih savjeta da ih prate kroz život. Eh, razmišljam, što su ti godine života i iskustva. Na licu planinke svaka bora ima svoju priču, orošenu suzom i stijenom, a neđe u daljini ostaju pogledi i razmišljanja. Takvi susreti nijesu usputni. Oni su ono zbog čega planina postaje dom, a staza priča.

Nastavili smo dalje ka Ivanovim koritima. Trebalo je proći tri manja uspona do Treštenika, a zatim se spustiti ka Ivanovim koritima. Poneka misao odluta, poneki korak uspori, ali se ide dalje, jer Lovćen nam samo ponekad otkrije svoje tajne odaje. Polako smo stigli na Ivanova korita, umili se na samom izvoru, a tu nas je čekao završni dio programa. Sređivali smo utiske, nastajale su brojne lijepe fotografije, a zatim je uslijedila konzumacija čorbe i pite od koprive kao najljepša nagrada za današnji trud.

Tako su XIX Dani koprive još jednom potvrdili svoju vrijednost. To je dan kada se Lovćen upoznaje korakom, kada se djeca prvi put dodirnu sa planinom, kada se stariji podśete da staze jošjoš traju, a mlađi shvate da je priroda najljepša učionica. To je dan kada kopriva, krš, rosa, vjetar, priča i ljudska dobrodošlica postanu jedno. I zato se sa Ivanovih korita danas nijesmo vratili samo sa ubranim biljem. Vratili smo se sa umorom koji prija, sa slikama koje ostaju, sa razgovorima koji se pamte i sa osjećajem da Lovćen još ima kome da govori ako ga ima ko čuti, ako ga ima ko voljeti i ako ga ima ko čuvati.

gradski.me