bizniscg
Ako građevinci, farmaceuti, trgovci, pekare, ugostitelji, distributeri i drugi poslodavci nakon uvođenja Euro modela krenu sa velikim povećanjem cijena uz obrazloženje da su im porasle zarade zaposlenih, onda javnost ima pravo da postavi veoma jednostavno pitanje: koliko ste te ljude plaćali do sada i koliki vam je stvarni dodatni trošak?
Piše: Bojan OBRENIĆ
Ako su zaposleni godinama radili za 600, 700, 800 ili 900 eura, onda je jasno zašto podizanje zarada na 1.000 ili 1.250 eura predstavlja ozbiljniji trošak. Poresko rasterećenje može pokriti jedan dio povećanja, ali ne može samo od sebe stvoriti cijelu razliku. Dio mora doći iz poslovanja firme.
Ali upravo tu dolazimo do suštine. Nije ekonomski zakon da svaki dodatni euro za radnika mora automatski biti prebačen na potrošača kroz veću cijenu.
Godinama slušamo da su profit, rast dobiti i veće marže dokaz uspješnog poslovanja. U redu. Ali možda je sada vrijeme da dio tog uspjeha počne da se dijeli i sa zaposlenima koji ga stvaraju.
Građevinci, farmaceuti, trgovci, pekare, restorani, hoteli i drugi poslodavci imaju puno pravo da ostvaruju profit. Bez profita nema investicija, razvoja i sigurnosti poslovanja. Ali vlasnik nema zagarantovano pravo da mu profit svake godine ostane netaknut bez obzira na to koliko plaća svoje zaposlene.
Ako je kompanija godinama ostvarivala visoku dobit dok je veliki broj radnika primao relativno niske zarade, onda povećanje plata ne mora automatski značiti povećanje cijena. Jedan dio može da se plati i iz profita.
Možda smo se jednostavno navikli na model u kojem dobit pripada vlasnicima, a svaki novi trošak pripada potrošačima. Kada profit raste, to je uspjeh kompanije. Kada treba povećati platu radniku, onda odjednom „mora“ da poskupi hljeb, kafa, lijek, ručak ili roba na kasi.
Možda je vrijeme da se promijeni i ta navika.
Ako zaposleni treba da živi od svog rada, onda dio dodatne vrijednosti koju firma ostvaruje mora završiti i kod njega, a ne samo kod vlasnika i akcionara.
Zato, ako nakon Euro modela neko najavi rast cijena od 10 ili 15 odsto, neka prvo pokaže računicu: koliko mu zaista raste fond zarada, koliko zaposlenih dobija povećanje, koliki dio tog troška pokriva poresko rasterećenje i koliki profit firma ostvaruje prije i poslije povećanja plata.
Tek onda se može ozbiljno govoriti o tome koliko cijene „moraju“ da rastu.
Jer ako je jedini način da radnik konačno dobije pristojnu platu taj da potrošač sve plati kroz više cijene, onda treba otvoreno pitati ko je prethodnih godina uzimao najveći dio novostvorene vrijednosti.
Euro model ne treba da bude izgovor za novi talas poskupljenja. Može biti i test spremnosti poslodavaca da dio profita, rasta i produktivnosti konačno podijele sa ljudima koji taj profit svakodnevno stvaraju.
bizniscg.me
