Patila je i pjevala (“Mlada Jelka”, “Oj vesela veselice”, “Milica jedna u majke”, “Sejdefu majka buđaše”, “Dolinom se šetala djevojčica mala”) i sopstvenu tugu liječila pjesmom. Otuda u njenom glasu dramska ozbiljnost, uzdržanost, odmjerenost, prefinjena lirika, toplina u boji glasa i božji dar. Pjevati, značilo je živjeti. Crnogorska narodna nošnja (jedna od najskupljih na svijetu) savršeno je odgovarala njenom stasu, ljepoti, otmenosti i melanholičnom osmjehu.

Sačuvala je veliki dio blaga naše narodne pjesme a njen prefinjeni ukus i senzibilitet znalački su odabirali najbolje. Snimala je ploče i kasete koje su bile i ostale najveći hitovi u našem narodu. Svojim lirskim glasom, specifične boje i interpretacije elegičnih narodnih pjesama, pojavila se na Ribnici, nastavila širom Jugoslavije i stigla do srca naših ljudi širom svijeta. Umjetnost je ono najljepše što čovjek ima, duša svijeta. Ksenija je pjevala dušom a publika je to osjećala.

Bila je nedostižna u pjevanju.  Pjevala je svugdje. Dio života do smrti provela je u Beogradu. Bio je ovo težak period za ”Kraljicu Kseniju”, ali su joj nostalgiju prekrivale uspomene i slike iz stare Podgorice. Rado je bila viđena u Podgorici, šetala se sokacima, a njena najveća ljubav bili su susreti sa Podgoričanima koje je neizmjerno voljela.

Izvorni narodni melos krije snagu jednog naroda i jednog vremena. To ne može dati jedan čovjek niti nositi jedan čovjek. Pa ipak, vrhunski umjetnik, kao dio te cjeline, raspaljuje vječnu i neumrlu luču. Za najveće pjesme potreban je i najveći pjevač. A za to su mu potrebni talenat, božji dar i veliki razlozi. Ksenija Cicvarić imala je i jedno i drugo.

Može se reći da je Ksenija je svojom pjesmom, vjerna muzičkom miljeu satkanom od zlatnih, trepetavih iskrica, diskretno, poput treperenja ribničkih topola, jako kao podgorički sjever koji tjera krv da brže struji, bez obaveze poput maestrala koji se zaplete u djevojačkoj kosi i nestane, obilježila 20. vijek u crnogorskoj narodnoj muzici.