Knjiga sabranih drama Marije Karaklajić Lice od stakla upravo je objavljena u izdanju Arhipelaga u ediciji Premijere. Drame Marije Karaklajić, dobitnice Nagrade „Borislav Mihajlović Mihiz“, podrazumijevaju širok tematski raspon, kao i postepenu poetičku promjenu koja je ovu autorku vodila od realističke drame do postdramskog teksta, jezičkih istraživanja i gotovo pjesničke zgusnutosti i metaforičnosti izlaganja.

U tematskom pogledu drame u knjizi Lice od stakla kreću se od špijunskog sentimentalnog trilera smještenog u vrijeme pred Drugi svjetski rat, o čemu čitamo u drami „Fausse attaque, mal paré“, antimilitarističke drame kakav je „Mlečni zub zemlje“, preko najpoznatije drame ove autorke, „Lice od stakla“, u kojoj se prepliću teme nasilja i ljubavi, do postdramskih tekstova „Kuća s tri ruke“ i „Pars hostilis“.

U pogovoru pod naslovom “Živi snovi i mrtvi čvorovi: Dramska topografija Marije Karaklajić”, Vladislava Gordić Petković piše:

“Nema izazovne i pamtljive mape stvaralačkog lutanja a da na njoj nijesu ucrtane crne tačke, i osjenčeni punktovi visokog rizika: putevi koji ne vode nikud, opasna skretanja, mrtvi željeznički čvorovi. Za drame Marije Karaklajić potreban je, čini se, iskusan putovođa; međutim, u njenom umjetničkom opusu nemoguće je zalutati, jer trasirane magistrale nerijetko vode u nemaskiranu izvjesnost – izvjesnost suočenja sa mostovima koje je odnijela voda ili klisurama u koje se survala svaka lična ambicija. Njenih pet drama su zasebna poglavlja velike enciklopedije ljudskog iskušenja, a forme i suštine tih iskušenja razlikuju se onoliko koliko se međusobno razlikuju strategije reprezentacije u svakom od ovih komada.

Marija Karaklajić je dramska autorka vrlo raznorodnog opusa, ali mirne i sigurne ruke, besprekorno kodirane poruke i kristalno čistog stila. Prozračnost i cizeliranost njenog jezika vrtoglavo je duboka, pa tumača odvlači u ponor čije se dno brzo nazre ali se do njega dospeva sporo, te baš zbog takve nedodirljive a transparentne dubine zastrašuje i omamljuje. Bilo da piše na teme istorijske ili oniričke, Marijin rukopis uvijek je filigranski precizan, a slika svijeta koju nam predočava gradi se sabrano i sistematično: ta je slika pažljivo razmjerena, proporcionalna i integrisana čak i kad dočarava bespuća moderne politike, čak i kada evocira primordijalni haos nasilja, nepravde i osvjete.

Nije rijedak slučaj da opus jednog dramskog autora bude heterogen, da se teme i postupci u toj mjeri preobraze da se više ne mogu posmatrati kao staze koje se račvaju, već prije kao trase zasebnih novih puteva koji vode ka još neotkrivenim prostranstvima. Čak i ako ne sporimo da ideja-vodilja dramskog autora treba da bude ideal šarolike slike civilizacije, kakve u vrlo različito poetički intoniranim dramama mogu predstaviti jedan Šekspir ili jedan Ibzen, iznenadićemo se kad otkrijemo kako luk Marijinog stvaralačkog razvoja i sazrijevanja može da dovede do tako raznorodnih umjetničkih efekata.

Pet drama Marije Karaklajić vode bitku sa različitim društvenim i poetičkim silama. Počinjući od čvrstog realističkog prosjedea, ova autorka polako zakoračuje u poetsku dramu, pa u postdramski tekst, kao u duboku vodu iz koje će da se otisne na pučinu. Vrebaju je ne samo tajne, neizvjesnosti, iznenađenja, rizik kormilarenja ili opasnost od davljenja: vrebaju, povrh svega i ponajviše, nesigurne, uznemirene perspektive.

Marija Karaklajić lokalno pretapa u arhajsko, regionalno u univerzalno, idući, gotovo logičkom progresijom, prema nedramskom izrazu, koji likove od realističkih vinjeta pretvara u slike univerzalnih čvorišta emocija i strasti.”

***

Marija Karaklajić, rođena 1978. godine u Kragujevcu, diplomirala je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 2002. godine. Kao stipendistkinja DAAD-a, završila je 2007. dvogodišnje master studije dramaturgije na Univerzitetu „Johan Volfgang Gete“ u Frankfurtu, kod Hans-Tisa Lemana.

Od 2001. godine radi kao slobodna dramaturškinja u Srbiji, Njemačkoj, Austriji, Švajcarskoj, Holandiji, Sloveniji i Hrvatskoj. Sarađivala je s brojnim institucionalnim pozorištima i festivalima među kojima su: Narodno pozorište u Beogradu, Atelje 212, Bitef teatar, Rezidencteatar Minhen, Nacionalteatar Manhajm, Štatsšaušpil Drezden, Dizeldorfer šaušpilhaus, Šaušpilhaus Grac, Lucerner teatar, Het vem teatar, Slovensko narodno gledališče Maribor, Salcburger festšpile, Festival beluar bolverk internacional, Dubrovačke ljetne igre. Tokom pozorišne sezone 2003/04. bila je koordinatorka programa za razvoj dramskog teksta u okviru projekta „Nova drama“ u Narodnom pozorištu u Beogradu, a 2012/13. dramaturškinja Malog pozorišta „Duško Radović“.

Radi za Fondaciju „S. Fišer“ iz Berlina i prevodi s njemačkog jezika.

Drame: „Fausse attaque, mal paré“ (2000), „Mlečni zub zemlje“ (2002), „Lice od stakla“ (2005), „Kuća s tri ruke“ (2011), „Pars hostilis“ (2016). Njene drame izvođene su u Srbiji, Njemačkoj i Švajcarskoj. Prevedene su na njemački, engleski, poljski, italijanski i rumunski jezik i objavljene u domaćim i stranim časopisima i antologijama drama.

Dobitnica je nagrade za dramsko stvaralaštvo „Borislav Mihajlović Mihiz“ za 2007.

izvor: antenam.net