Rediteljka komada “Djeca sunca” Jovana Tomić, ni jednog trenutka nije sumnjala u uspjeh nove predstave CNP-a, jer, kako kaže, glumačka ekipa sa kojom je radila bila je sjajna i odgovorila je na sve izazove.

– Premijera je došla kao trijumf – istakla je Tomić, jedna od trenutno najtraženijih mladih reditelja u Srbiji i regionu, koja je u svom nevelikom rediteljskom stažu uradila veoma zapažene komade “Midlseks”, “Kabare Nušić”, “Izlaženje”, “Livada puna tame”, “Lolita”, “Moj muž”, “Otac na službenom putu”, “Kod crvenog petla”, “Natan mudri”, “Izlaženje”, “Bosonogi u parku”, “Kretanje”.

U svakoj svojoj predstavi Jovana Tomić ne skriva svoj kritički stav i angažovanost, ne okoliša da ukaže na problem i anomalije u našoj svakodnevici. Kako je ocijenila u razgovoru za “Dan”, to je zadatak teatra.

– Smatram da su sve intimne teme, međuljudski odnosi i emocije, kao u ovoj predstavi, najpolitičkiji cilj koji je moguće da se desi u pozorištu. Mi smo kao pojedinci, sa svim svojim željama, težnjama, ciljevima, refleksija društvenog trenutka, tako da to nikako ne može da postoji mimo konteksta i zato više volim da sve to posmatram kroz pojedinca i širi društveni kontekst, nego da se opredjeljujem za didaktiku, koja jeste legitiman pozorišni instrument i to je sve u redu. Ali, moj pristup pozorištu je intiman – ističe ona.

Pred svakog kreatora pozorišnog čina postavlja se ono čuveno pitanje: Da li pozorište može da promijeni svijet? Jovana Tomić je tu jasna…

– Kada bih mislila da pozorište ne može promijeniti svijet, onda se time ne bih ni bavila. Smatram da su to mikrorevolucije, jer pozorište ne može da restruktuira svijet zato što su sistemski problemi toliko veliki i kompleksni, da bi to zahtijevalo mnogo kompleksniju strategiju od strategije proizvodnje jedne predstave. To bi bilo pretenciozno očekivati. Ali, na mikro planu promjene su moguće. “Ako dopremo do jedne osobe, onda smo napravili nešto” – iako se ova rečenica izgovara kao opšte mjesto, zapravo je istina – smatra ona.

Kao rediteljki najznačajnije joj je da svojim idejama inspiriše glumce da svi zajedo dođu do tačke u procesu kada više nije bitno ko je prvi nešto rekao.

– To prožimanje se rijetko dogodi, ali kad se desi onda je to sušta kreativnost. Ovdje se to desilo. Kad se to dogodi onda je to proces koji se pamti i daje nadu za neke buduće procese. To sam im i rekla – kazala je Tomić.

Pozorište danas, u svijetu gdje materijalno vlada nad duhovnim, mnogima djeluje kao uzaludan posao, a izabrati ga za životni poziv za mnoge je nerazuman čin. Ili, kako kaže Jovana Tomić, to je za mnoge totalna utopija.

– Kad sam odlučila da budem reditelj bila sam baš mlada, upisala sam fakultet odmah poslije srednje škole i veliko je pitanje šta sam ja znala o pozorištu i u šta se upuštam. A, sada, sa 31 godinu, često se pitam šta me zadržava u pozorištu. A, zadržavaju me baš ovakvi procesi koje smo imali ovdje – tvrdi ona.

Biti autor pozorišnih kreacija, na pragu treće decenije 21. vijeka podrazumijeva mnogo, znanje, obrazovanje, niz društvenih vještina, sumnje, potrebu da istražujete…

– Reditelj mora da bude sve, i pedagog, i vođa, i diplomata, a naravno, mora da bude i formalno obrazovan da bi uključio sve aspekte koje čine jednu predstavu i da bi postigao stilsko jedinstvo. Ali smatram da je socijalni momenat – osluškivati grupu ljudi, najbitnije. Onaj stari princip autokratskog ponašanja reditelja je apsurdan, jer iz toga jako malo bilo čega može da nastane – objašnjava ona.

Nije zahtjevna kad je publika u pitanju – “najviše priželjkuje one ljudi koji rijetko dolaze u pozorište”.

– Mi smo siromašan region, karta za pozorišnu predstavu je jako skupa za naš životni standard, i da se ne lažemo, i to ograničava mnoge da dolaze u pozorište. Ali, voljela bih, kad malo razmišljam idealistički, da privučemo nekoga ko je skeptičan ili ima predrasude o ovoj umjetnosti – objasnila je ona.