Ono što iz nje postaje jasno jeste obrazac koji se godinama naslućivao, ali nikada nije bio ovako pregledno prikazan – dominantan dio medijskog prostora nalazi se pod kontrolom kompanija i pojedinaca izvan države.
U takvom rasporedu Radio Televizija Crne Gore (RTCG) preostaje jedini među vodećim medijima koji je u potpunosti u domaćem vlasništvu.
Ta činjenica ima širi značaj nego što na prvi pogled djeluje. U ambijentu izražene medijske koncentracije i sve snažnijeg upliva stranog kapitala, javni servis postaje jedna od rijetkih institucija u kojoj se uređivačka i poslovna politika formiraju unutar države. Time njegova uloga prevazilazi klasičnu funkciju emitera i ulazi u zonu očuvanja medijskog balansa.
Nacionalne frekvencije pod uticajem stranog kapitala
Podaci AMU pokazuju da od pet televizija sa nacionalnom pokrivenošću, četiri imaju većinsko vlasništvo van Crne Gore. Riječ je o televizijama Adria, Prva, Vijesti i Nova. Njihove vlasničke strukture nijesu jednostavne. Naprotiv, riječ je o složenim mrežama firmi i povezanih lica, često raspoređenih kroz više država i različitih pravnih sistema. U nekim slučajevima, lanac vlasništva uključuje desetine pravnih i fizičkih lica.
Upravo ta složenost bila je jedan od ključnih razloga za izradu digitalne mape, kako bi, kroz objedinjene podatke, bilo moguće prepoznavanje veza koje inače ostaju skrivene iza formalnih struktura.
Uz to, TV E, ostaje izuzetak u formalnom smislu. Ona je u vlasništvu kompanije Lipa Media, registrovane u Crnoj Gori, iza koje stoji nekoliko domaćih fizičkih lica.
Regionalne korporacije i koncentracija medija
Dodatnu dimenziju cijeloj slici daju promjene unutar United Group, jedne od ključnih medijskih korporacija u regionu. Formiranjem Adria News Networka (ANN) uspostavljen je novi model upravljanja koji objedinjuje 14 televizijskih, štampanih i digitalnih medija. Među njima su i Vijesti i TV Nova M.
Prema dostupnim informacijama, sistem ANN, čiji je zakonski zastupnik britanski novinar Brent Sadler, podrazumijeva nadzor nezavisnog upravnog odbora, jasno definisane upravljačke procedure i dodatne mehanizme kontrole uređivačkih odluka. Ovakav model nije specifičan samo za region, već prati širi evropski trend medijske koncentracije, u kojem veliki sistemi objedinuju više medija kako bi povećali tržišni uticaj i finansijsku stabilnost.
Međutim, takva koncentracija ima i drugu stranu. Smanjuje broj centara odlučivanja i premješta ih izvan nacionalnih okvira. Posljedica je da lokalni mediji postaju dio većih sistema u kojima se ključne strateške odluke donose na nivou koji nije presudno vezan za lokalni kontekst.
Slučaj Vijesti – ograničena autonomija i nedostupan kupoprodajni ugovor
U tom širem okviru posebno se izdvaja primjer Vijesti.
Kupoprodajni ugovor na osnovu kojeg je izvršena promjena vlasništva nije javno dostupan. Ta činjenica ukazuje na slabosti regulatornog sistema kada je riječ o transparentnosti medijskog tržišta i kontroli velikih vlasničkih transakcija. U takvom ambijentu, javnost ostaje uskraćena za ključne informacije o odnosima između vlasnika, upravljačkih struktura i eventualnih obaveza koje proizilaze iz tih aranžmana, iako su baš Vijesti dugi niz godina najglasnije kada treba pozivati na transparentnost. Kod drugih, dakako.
Dodatni uvid pruža upravljački model same kompanije. Izvršnoj direktorici Marijani Kadić Bojanić po novom jasno je ograničeno donošenje odluka.
Prema podacima sa sajta Poreske uprave ona sada mora da ima odobrenje Odbora direktora u slučaju odluke o sticanju, otuđenju i opterećenju nepokretnost, kreditnog zaduženja, jemstva ili garancija. Takođe, mora da ima odobrenje borda i ukoliko želi zaključenje, izmjenu ili raskid ugovora o radu ili preduzimanje bilo koje radnje koja samostalno ili sa drugim radnjama prevazilazi vrijednost od 50.000 eura godišnje. Takav model upravljanja nije neuobičajen u velikim korporativnim sistemima, međutim, ali u ovom slučaju on jasno pokazuje gdje se nalazi stvarni centar odlučivanja. Lokalni menadžment sada ima operativnu ulogu, ali ključne odluke više ne donosi samostalno. One se odobravaju na višem nivou, izvan Crne Gore.
U tom smislu, primjer Vijesti postaje ilustracija šireg procesa u kojem formalna struktura ostaje lokalna, ali stvarna kontrola pripada širem sistemu.
Ostali mediji – razuđena, ali prepoznatljiva slika
Sličan obrazac vidi se i kod drugih medija. Adria TV je u vlasništvu više pravnih lica, uključujući A Media Invest i Adria Management Services, kao i niza fizičkih lica iz porodica Marković i Tešanović.
Prva TV povezana je sa kompleksnom mrežom kompanija iz Kopernikus sistema, uključujući firme registrovane u više država.
U štampanim i digitalnim medijima situacija je slična. Dan je u vlasništvu kompanije Jumedia Mont, dok su Pobjeda, CDM i Portal Analitika povezani sa kompanijom First Financial Holdings, iza koje stoji Petros Statis.
Medijska kuća Antena M ostaje u vlasništvu domaćih osnivača, među kojima je njen glavni i odgovorni urednik, Darko Šuković, dok su portali IN4S i Borba u vlasništvu firmi registrovanih u Crnoj Gori, sa jasno profilisanim uređivačkim i političkim linijama.
Ko zaista upravlja medijima u Crnoj Gori?
Digitalna mapa AMU ne predstavlja samo tehnički pregled vlasništva. Ona otvara suštinsko pitanje: gdje se donose ključne odluke i ko ima stvarni uticaj na medijski prostor u Crnoj Gori.
U sistemu u kojem su vodeći privatni mediji dio regionalnih i međunarodnih korporacija, u kojem vlasnički aranžmani nijesu u potpunosti transparentni, a lokalni menadžment djeluje u ograničenim okvirima, razlika između formalnog i stvarnog upravljanja postaje sve izraženija.
U praksi, to izgleda ovako: mediji formalno djeluju u Crnoj Gori, međutim, značajan dio ključnih odluka donosi se van nje. A to mijenja prirodu medijskog sistema. Umjesto više autonomnih centara, formira se mreža u kojoj su sadržaj, poslovna politika i uređivački pravci uklopljeni u šire korporativne interese.
U takvim okolnostima, pitanje medija prestaje da bude isključivo profesionalno ili tržišno. Ono postaje pitanje javnog interesa; pitanje ko oblikuje informacije koje građani dobijaju i u čijem okviru se donose odluke koje utiču na javno mnjenje.
U tom kontekstu, činjenica da je Javni medijski servis Crne Gore jedini veliki medij u potpunosti u domaćem vlasništvu dobija dodatnu težinu. Ne kao privilegija, već kao jedna od rijetkih preostalih tačaka u kojoj se odluke donose unutar države, neopterećeno pritiskom da se po svaku cijenu napravi profit ili sprovede neka agenda.
Crna Gora kao malo i otvoreno društvo nema luksuz da prepusti medijski prostor isključivo tržištu. Upravo zato, pitanja vlasništva, transparentnosti i mjesta odlučivanja moraju biti dio javnog interesa, a ne zatvorenih korporativnih aranžmana. I upravo zato, pitanje medijskog vlasništva više ne smije biti sporedna tema jer je to pitanje raznih vrsta uticaja, od informativnog do finansijskog, a nerijetko i pitanje političke moći. Ovo, dakako, ne znači zatvaranje tržišta ili bilo kakvo ograničavanje sloboda, već insistiranje na transparentnosti i pravilima koja obezbjeđuju fer i odgovoran medijski prostor u interesu društva u kojima ti mediji posluju i ostvaruju uticaj.
RTCG
