Viđeh neđe vijest kako je pljevaljski PES bogatiji za 300 novih članova. Tri stotine mladih, računam da su mladi jer stari su već uglavnom politički opredijeljeni i ne prelijeću tako lako. Pogotovo ne u PES, partiju čvrstih, stamenih i nepokolebljivih uvjerenja. Kojih uvjerenja, to za ovo malo duše još niko nije uspio da utvrdi, ali ne treba cjepidlačiti. Važno je da su čvrsta. Nije neophodno da se zna u čemu.

I neka je sa srećom. I ovima u centrali i toj trostotini novih Spartanaca. Mada su Spartanci imali malo nezgodniji običaj. Oni su za svoja uvjerenja bili spremni da poginu, a ovi će, pretpostavljam, biti zadovoljni ako za svoja dobiju kakvo zaposlenje. Ili već i jesu?

Vidite vi koliko čovjeku malo treba da se politički opredijeli. Naročito kada se opredjeljuje za partiju premijera koji je iz njegovog grada. Jer, budimo pošteni, Milojko Spajić je za Pljevlja uradio toliko da ih je danas gotovo nemoguće prepoznati.

Otvaraju se radna mjesta, mladi se vraćaju, vazduh miriše na lavandu, termoelektrana radi na ljubav i razumijevanje, rudnik na obnovljive izvore energije, a novi putevi niču brže od pečuraka poslije kiše. Pljevaljska kotlina postala je raj na zemlji, a lokalni vizionari poput gradonačelnika Vranješa toliko su posvećeni razvoju grada i njegovanju međuetničkog i međuvjerskog sklada da čovjek pomisli kako je greškom zalutao u neku skandinavsku opštinu.

Ma, ko na Zapadu!

A Pljevlja i jesu na Zapadu. Ne mislim razvojno, civilizacijski ili simbolički, nego geografski. Tako kaže premijer. A kada premijer nešto kaže, nije naše da provjeravamo, nego da vjerujemo.

Zanemarite kompas, geografske karte, udžbenike, Google, ChatGPT i ostale neznalice. Sve je to zastarjelo. Geografija je, kao što vidimo, postala još jedna oblast u kojoj se odluke donose političkom voljom. Geografija je u oku posmatača. Ako ne znate nešto – pitajte primijera. On zna.

I pitali su ga, i njega i njegove silne ministre, poslanici crnogorske Skupštine. Na jedno od pitanja smo čuli i ovo: „Nije normalno da neko ko dolazi sa zapada Crne Gore kao ja, i koji ima mnogo sličniji akcenat ili govor sa Dubrovnikom, nego što Dubrovnik i Zagreb imaju…“

Čim je premijer otkrio ovu dugo čuvanu tajnu, koju nijesu znali ni najstariji Pljevljaci ni Dubrovčani, Pljevlja je obasjalo neko novo, zapadno sunce. Oblaci smoga su se razišli, Ćehotina je poprimila boju Jadrana. Čak je i gradonačelnik Vraneš napokon saznao odakle mu hrvatsko ime. Do sada je bio ubijeđen da su to neka ustaška posla ali sada je napokon shvatio da je sasvim prirodno da se jedan gošpar iz Pljevalja zove Dario.

Još samo da mu neko objasni da Dubrovnik nije poznat po četničkim vojvodama. Ali ima jedan mali problem sa tim zapadnim Pljevljima.

Grad se, izgleda, polako zatvara.

Ne zato što nema potencijala, nego zato što sve manje ima ko da u njemu živi. Mladi odlaze, stanovništvo stari, a političari se množe. Jedino što u Pljevljima raste brže od partijskih odbora jeste broj ljudi koji razmišljaju kako da iz njih odu.

Pa bi bilo praktično da premijer, kad ih je već preselio na Zapad, obezbijedi i neku službu za zatvaranje grada. Da se pogase svijetla, zaključaju vrata, isključi termoelektrana i na izlazu postavi tabla:

„Pljevlja su privremeno zatvorena zbog nedostatka stanovništva. Za sve informacije obratiti se centrali PES-a.“

Ovih 300 novih partijskih Spartanaca vjerovatno će, poput hiljada svojih prethodnika, budućnost ipak potražiti neđe južnije. Vjeruju oni premijeru da je na njihovom Zapadu sve sjajno i bajno, bajno poput Baje malog knindže, ali jug je jug. Neka Zapad ostane njemu i njegovoj ekipi, koja u Pljevlja svrati jednom godišnje da stanovništvu objasni kako se nikada nije živjelo bolje.

A kad već krenu na jug, valja im neđe obezbijediti krov nad glavom.

Srećom, i o tome je premijer mislio. Velje brdo!

Taj velelepni spomenik crnogorskom političkom optimizmu, građevinski poduhvat koji je, po svemu sudeći, zamišljen tako da se prvo usele birači, zatim obećanja, pa tek onda, ako pretekne vremena i građevinskog materijala, stanari.

I tu na scenu stupa ministar Slaven Radunović. Čovjek koji je uspio da urbanizam podigne na nivo metafizike.

Na pitanje zašto stanova još nema, iako su ranije najavljivana useljenja tokom 2026. godine, ministar je objasnio da to nije obećao on, nego premijer. Premijer, veli, nije imao dovoljno iskustva da razumije koliko procedure traju.

Divota jedna!

U normalnim državama ministri brane premijera. Kod nas mu, kad zatreba, izdaju urbanističko-tehničke uslove za prebacivanje odgovornosti.

U prevodu na jezik običnog građanina: nijesam ja lagao, premijer je.

A premijer će, pretpostavljam, na nekom narednom premijerskom satu objasniti da nije ni on, nego su ga pogrešno razumjeli. Ili da je mislio na 2026. po nekom drugom kalendaru. Možda dubrovačkom. Možda zapadno-pljevaljskom. U svakom slučaju, kalendar će biti kriv, nikako premijer.

Radunovićev čardak ni na nebu ni na zemlji.

Ministar sada uvjerava građane da će prvi stanovi biti useljeni do kraja 2027. godine.

Zamislite tu građevinsku akrobatiku. U novembru 2026. još se čeka građevinska dozvola za stambene objekte, a za nešto više od godinu dana treba da imamo gotove stanove, infrastrukturu, priključke, tehničke preglede, upotrebne dozvole i srećne porodice koje unose namještaj.

Malo je reći da je ambiciozno. To je građevinski ekvivalent tvrdnji da će čovjek koji još nije kupio patike do narednog Božića istrčati maraton, osvojiti olimpijsko zlato i usput sagraditi stadion.

Ali nemojte biti zlonamjerni. Ministar kaže da će tako biti. A mi smo, valjda, dužni da mu vjerujemo.

Uostalom, na Veljem brdu postoji jedna velika prednost. Stanovi se još ne vide, pa nema ni građevinskih nedostataka. Nema vlage, nema loše stolarije, nema problema sa liftovima. Nema čak ni komšija koji buše zid nedjeljom ujutro.

Savršeno naselje. Jedino nema naselja.

A cijena? Hiljadu eura po kvadratu!

I to je sasvim realno. Jer, ako stanova nema, onda je hiljadu eura za kvadrat krša i drače sasvim pristojna cijena. Naročito ako uz njega dobijete pogled na buduću zgradu, buduću ulicu, buduću školu i budući život.

Sve je buduće. Samo je politička korist sadašnja.

Nego, predlažem da ne budemo nestrpljivi. Sačekajmo kraj 2027. godine. Ako stanova ne bude, sačekajmo neki od narednih premijerskih satova u Skupštini.

Tada će ministar moći da objasni da on nije obećao, nego premijer. Premijer će moći da objasni da nije obećao, nego najavio. A građani će moći da konstatuju da su ih, kako stvari stoje, svi skupa na gomilu obmanjivali.

Možda čak formiraju i komisiju koja će utvrđivati ko je prvi počeo da obećava.

Jer kod nas odgovornost funkcioniše po principu štafete. Jedan obeća, drugi pomjeri rok, treći objasni proceduru, četvrti okrivi prethodnu vlast, a peti presiječe vrpcu na maketi.

I svi zadovoljni. Osim onih koji su povjerovali. Ali da ne budemo nepravedni. Možda problem Veljeg brda nije u gradnji. Možda je problem u finansiranju.

Možda su očekivali da će sve to finansirati Alta banka.

A možda je trebalo pozvati Srpsku pravoslavnu crkvu da pomogne. Em ima iskustva sa nekretninama, em se, prema nedavno objavljenom istraživanju M portala, ispostavilo da je u Alta banci imala čak 22 računa. Dvadeset dva!

Za jednu crkvu koja propovijeda skromnost, odricanje od materijalnog i duhovno uzdizanje iznad ovozemaljskih dobara, prilično impresivna bankarska razgranatost.

Izgleda da se odricanje od materijalnog najlakše praktikuje kada se materijalno prethodno rasporedi na dovoljno računa.

Naravno, samo postojanje računa nije nikakav grijeh niti dokaz nezakonitosti. Ali je svakako zgodan povod da se zapitamo koliko računa treba za čuvanje duhovnog bogatstva. Jedan za vjeru, drugi za nadu, treći za ljubav, a preostalih devetnaest, pretpostavljam, za tekuće duhovne potrebe.

I eto ideje za Velje brdo!

Kad već država ne uspijeva da materijalizuje stanove, možda bi SPC mogla da pomogne duhovno. Da se zemljište osvešta, makete okade, a rokovi predaju u ruke Svevišnjeg. Jer, kako stvari stoje, za useljenje do kraja 2027. neće biti dovoljni ni ministar, ni premijer, ni građevinska operativa.

Trebaće ozbiljno čudo.

A čuda su, za razliku od građevinskih dozvola, ipak crkvena specijalnost. I tako se polako sklapa slika jedne neobične države.

Imamo premijera koji pomjera gradove po geografskim kartama, ministra koji pomjera stanove po kalendaru i crkvu koja, prema objavljenim podacima, raspoređuje račune po bankama.

Svako pomjera ono što mu najbolje ide. Samo građani stoje u mjestu.

Jedni čekaju posao u Pljevljima, drugi stan na Veljem brdu, treći pravdu, četvrti bolji život. I svi, manje-više, čekaju da se ispuni nešto što im je neko svečano obećao.

A za to vrijeme Pljevlja se prazne, Velje brdo ostaje brdo, a politička obećanja rastu sprat po sprat.

I zato, kada krajem 2027. budemo čekali useljenje u stanove kojih možda još neće biti, nemojte se začuditi ako nam premijer objasni da je Velje brdo, zapravo, već izgrađeno. Samo nije tamo đe smo ga tražili. Bivši premijer Krivokapić je pomerao brda i planine, ovaj mijenja geografske širine i dužine. 

Možda je na zapadu. Odmah pored Pljevalja.

A ako ga ni tamo ne nađemo, nema razloga za brigu.

Uvijek nam ostaju 22 računa, jedan premijer, jedan ministar i dovoljno političke bezobraznosti da se od svega toga napravi još jedna predizborna bajka.

U zemlji u kojoj premijer može da preseli Pljevlja, ministar da useli građane u nepostojeće stanove, a crkva da rasporedi ovozemaljsko bogatstvo na 22 računa, zaista je nepristojno pitati đe su pare, đe su stanovi i đe su ljudi. Jer odgovor je, izgleda, isti.

Ljudi su otišli, stanovi nijesu ni došli, a za pare se, kao i obično, valja pomoliti.

portalanalitika. me