Šjora Mande dicu šalje/ U daleke nike kraje/ Neka vide malo svita/ Malo svita vanka Splita
Šjora Mande, Pro Arte (Jugoton, 1978.)
Poštovana gradonačelnice Glavnoga grada Podgorice, gospođo Injac,
Poštovana predsjednice Skupštine Glavnog grada Podgorica, gospođo Borovinić Bojović,
Carska Mehmed-hanova džamija, najstarija podgorička džamija, podignuta je, veli Igbala Šabović Kerović (Podgorica kroz prostor i vrijeme, CANU & GGPG, 2020), u prvim godinama nakon dolaska Osmanlija na ove prostore – dakle, nakon 1457. godine – ili pak u periodu 1474 – 1478, paraleno prvoj fazi podizanja tvrđave poviše Sastavaka, ušća Ribnice u Moraču – i to po naređenju Mehmeda el-Fatiha (Mehmeda II Osvajača). Poznata Marubijeva fotografija podgoričke tvrđave, koja je najvjerovatnije nastala početkom sedamdesetih godina XIX vijeka – u posljednjim godinama osmanlijske uprave – izravno je svjedočanstvo o položaju Mehmed-hanove džamije u okviru kompleksa podgoričke tvrđave.
Skender-čauševa džamija – ili džamija čauša Iskendera – ili Starodoganjska džamija, ako vam je tako draže – druga je, hronološki gledano, podgorička džamija – i ta džamija je, za razliku od Mehmed-hanove džamije, srećom – sačuvana – i izravno je svjedočanstvo, uz originalnu matricu mahala i sokaka, o pravcu širenja naselja (podgrada) u pravcu juga.
Skender-čauševa džamija se nalazi na mjestu gdje se sutiču ulice Gojka Radonjića i Spasa Nikolića, odnosno Keše Đurovića. Podignuta je krajem XVI vijeka – ili 1582. godine, preciznije – ako je vjerovati Igbali Šabović Kerović – koja pominje, pozivajući se na defter iz 1523. godine, i tekiju/zaviju čauša Iskendera – čije je podizanje opet vezano za najraniji period osmanlijske uprave, odnosno za prvu fazu izgradnje podgoričke tvrđave, 1474 – 1478 (što se poklapa, otprilike, sa prvom fazom “razvoja naselja”, 1474 – 1485, opet po Igbali Šabović Kerović).
E sad – sad obratite pažnju gospođo Injac i gospođo Borovinić Bojović, molim vas – ako krenete, dakle, od Starodoganjske džamije u pravcu sjevera – ka ostacima tvrđave iz vremena osmanlijske uprave, odnosno ka Sastavcima – bivšom Ulicom Predgrad – ugledaćete, nakon nekih 50 metara, ne više, na kući sa desne strane, visoko podignutu plavu tablu sa bijelim obrubom, na kojoj stoji, i to unazad desetak godina, možda i koju godinicu više: “Nemanjića” – ćirilicom, strogo.
***
Ne bih pominjao ovaj kuriozitet, poštovana gradonačelnice Glavnoga grada Podgorice, gospođo Injac, i poštovana predsjednice Skupštine Glavnog grada Podgorica, gospođo Borovinić Bojović – da se, igrom slučaja, nijesam zadesio baš ispred te kuće i baš ispod te table na kojoj stoji, ponoviću – “Nemanjića” – ćirilicom, strogo – u prošlu nedelju, 5. maja, baš na Vaskrs – na dan Voskresenija Hrista (Bogomladenca našega), oko 10:00 AM sati.
I baš u tom trenutku, iz pravca Starodoganjske džamije, pojavila se grupa žena – vaše godište, rekao bih, ili tu negdje, prije nego li moje.
Vesele turistkinje, njih pet ili šest – a kad su se primakle – kad su dolepršale – obasjane suncem, u kovitlacu nevjerovatno voluminoznih kosa, te lakih tkanina, slamnatih šešira i italijanskih sandala – ispostavilo se da su Dalmatinke – i to baš iz Splita, rekao bih po akcentu – i ni pet, ni šest – jedna od njih poče da sriče: Ne-ma… bilo je malo dvojbe oko toga “Nj”, ali priskočiše ostale… nj-nj-nji-ća… sve sa onim prekrasnim splitskim “Ć” u zadnjem slogu.
Nemanjića! Jesam li dobro pročitala?
Gospođo Injac, gospođo Borovinić Bojović, u tom trenutku oči mi se suzom orosiše…
Nemanjića, naravno, rekoh – i baš kad sam osjetio dužnost, a i obavezu, da upozorim Splićanke da je čitava ta priča vezano za Nemanjiće i tu tvrđavu poviše Sastavaka – izmišljena – što će reći da Nemanjići nemaju nikakve veze sa tom tvrđavom – apsolutno nikakve, molim vas – te da je ta priča 100 posto osmanlijska – jer su vršena arheološka iskopavnaja – i to u par navrata – i nije pronađen sloj iz nemanjićkog doba, niti bilo što drugo što bi svjedočilo u prilog tezi o prisustvu Nemanjića na tom mjestu – a to što Stefan, sin Nemanjin, kaže u “Žitiju svetog Simeona” (Nemanje, nakon što se zamonašio), citiram: “I voljom božjom i prečiste njegove matere, rodi se i ovo, sveto dete, koje će božjim promislom biti sakupilac propalih zemalja otačastva svoga, pastir i učitelj, pa štaviše, i obnovilac onoga što je bilo propalo, u mestu po imenu Ribnica.” – to ne znači, u ovom kontekstu, ama baš ništa – i ne može se dovesti u konkretnu vezu ni sa ovim mjestom – a ni sa bilo kojim drugim mjestom na teritoriji srednjevjekovne Duklje…
Ipak se ugrizoh za jezik – shvatih, u momentu, da nije vrijeme za tešku priču…
Aha! – reče Dalmatinka – Bilo je to davno, ali nisan (a onim karakterističnim “N” umjesto “M”) zaboravila ćirilicu, a! Ostale Dalmatinke se zakikotaše vragolasto… Svaka čast! – rekoh – Svaka čast šjora! Kapa dolje!
***
Poštovana gradonačelnice Glavnoga grada Podgorice, gospođo Injac, Poštovana predsjednice Skupštine Glavnog grada Podgorica, gospođo Borovinić Bojović,
što hoću da kažem, pitate se sad vi?
Hoću da kažem da smo mi – kad kažem “mi” to se odnosi na sve građane ove nesrećne države, na sve koji imaju crnogorski pasoš – krajnje inferiorno društvo – nesposobno da krene naprijed – da zakorači u svijetlu budućnost – a ta naša pastirica – koja bi nas sve uzela za nejake ručice i povela u strašni XXI vijek – sve nas: Crnogorce, Srbe, Bošnjake, Muslimane, Albance, Hrvate, Rome i sve ostale – nikako da se pojavi…
Italijani, recimo, da su oni na našem mjestu – oni bi našli načina, svakako, da profitiraju na činjenici da postoji vjerovanje da je Nemanja, rodonačelnik srpske dinastije Nemanjića, rođen baš na tom mjestu – poviše Sastavaka, ušća Ribnice u Moraču – baš na mjestu gdje se danas nalaze ostaci osmanlijske tvrđave kojoj su temelji udareni u XV vijeku.
Da je ovo Italija – postojao bi kult Simeona Mirotočivog – Prepodobnog Simeona – isključivo u svrhu ostvarivanja dobiti od turizma, podrazumijeva se (koga briga za nepobitne istorijske činjenice) – a postojale bi i jasle – u skromnoj kamenoj kući poviše Ribnice, pokrivenoj vrbovim prućem – u okviru kompleksa tvrđave, podrazumijeva se – a postojalo bi i ognjište u toj kući, uz nezaobilazni kotao iznad ognjišta itd.
Ufur – sitnica: 20 eura odrasli, 10 eura djeca, vojnici i studenti…
***
Draga gospođo Injac, draga gospođo Borovinić Bojović – izgleda da sam ispucao za danas – a ne stigoh do poante – oprostite mi, molim vas, ponijela me malo ova priča…
Poanta, u to ime, u narednoj (ili u nekoj od narednih subota)…
Izvor: VIJESTI
