RAZGOVOR: Aleksandar Jaredić, podgorički fotograf i dizajner, za Pobjedu je govorio o svojoj filozofiji fotografisanja
Foto: Aleksandar Jaredić
Aleksandar Jaredić, podgorički fotograf, najčešće fotografiše vjenčanja
Aleksandar Jaredić već dvije decenije bilježi razne trenutke, počev od proslava, koncerata i vjenčanja, pa sve do svakodnevice koja lako promakne oku.
Misli da tehnički dio fotografije može gotovo svako da savlada i usvoji.
– Ono što nas izdvaja je osjećaj za kompoziciju, svjetlo i momenat – navodi Jaredić.
U razgovoru za Pobjedu otkriva da najviše voli da radi portrete. Pojašnjava i da „demokratizacija“ fotografije, kao i muzike, koja nastupa razvojem tehnologije, ima svoje dobre i loše strane.
Sa njim smo razgovarali o njegovim počecima bavljenja fotografijom, razvoju, tehnikama koje najčešće radi, odnosu prema savremenim (AI) alatima, nastojeći da kroz njegov primjer utvrdimo da li se kroz iskustvo mijenja pogled na kadar i trenutak ili se čovjek s tim osjećajem rodi.
POBJEDA: Kada ste i kako počeli da se bavite fotografijom i koliko dugo ste u tome i privatno i profesionalno?
JAREDIĆ: To je bilo prije tačno 20 godina. Tada sam radio u Telekomu kao grafički dizajner i dobio službeni „digitalac“, mislim sa je bio neki „Olympus“. Imao je, u to vrijeme, nevjerovatnih pet megapiksela. Krenem da se igram i dopadne mi se. Onda sam išao na foto-ture sa drugarima i tu se razvila ljubav.
POBJEDA: Što Vas je, sad kad pogledate s distance, najviše privuklo objektivu?
JAREDIĆ: Kako sam po prirodi kreativan, a nestrpljiv, digitalna fotografija se pokazala kao idealan medijum za mene, jer rezultat vidiš odmah, na licu mjesta. Mislim da je to ključno.
Iako najzahtjevnija, najzanimljivija mu je portretna fotografija: Aleksandar Jaredić, FOTO: Privatna arhivaPOBJEDA: Što najviše fotografišete profesionalno, a što Vas privatno najviše privlači objektivom?
JAREDIĆ: Najviše fotografišem događaje: vjenčanja, koncerte, proslave, kongrese… Manje-više dokumentarna fotografija. Najviše volim da fotkam koncerte, jer je to spoj svega što volim: muzike, ljudi, energije, atmosfere i emocije. Mada, nekad i dobra vjenčanja sadrže te iste elemente.
POBJEDA: Rađa li se čovjek sa osjećajem za kadar, kao prirodnim darom, ili je to nešto što se stiče iskustvom i vremenom?
JAREDIĆ: Tehnički dio fotografije može gotovo svako da savlada i usvoji. Ono što nas izdvaja je osjećaj za kompoziciju, svjetlo i momenat. Pravila postoje i mogu da se nauče, ali je talenat neophodan da bi ih adekvatno primijenio ili prekršio sa namjerom. Kao neko ko je cijeli život u likovnoj umjetnosti, počev od slikarstva, pa do grafičkog dizajna, nije mi bilo teško da sve prethodno naučeno i urođeno primijenim na novi medijum. Kao i u svemu ostalom, praksa i neprekidna „igra“ su neophodni da bi se savladala neka vještina. Kažu treba 10.000 sati da se baviš nečim da bi se mogao nazvati stručnjakom.
POBJEDA: Je li masovna pojava i upotreba telefona danas zamijenila profesionalni fotoaparat i fotografa sa instinktom i hoće li moći ikad?
JAREDIĆ: Demokratizacija fotografije, kao i muzike, ima svoje dobre i loše strane. Dobro je što se popularizuje i što je dostupno svakom, pa ko ima volje i talenta može da napravi nešto vrijedno. Loše je što je, usljed hiperprodukcije, teško doći do kvaliteta jer je „šum“ ogroman. Probaj, na primjer, da nađeš neku novu kvalitetnu muziku na nekom striming servisu… Ako ne znaš tačno što tražiš, malo je vjerovatno da ćeš nabasati na nešto dobro. Što se tiče profesionalnih fotografa, mislim da će uvijek i sve više biti potrebni, jer se danas podrazumijeva da imaš vrhunske fotografije što god da radiš, prodaješ, organizuješ…
POBJEDA: Kako gledate na razvoj tehnologije uopšteno? Koliko Vam je olakšala posao i u čemu sve, te dominira li kvantitet danas nauštrb kvaliteta?
JAREDIĆ: Ja sam tehno-frik. Obožavam sve što je novo i napredno. Pratim sve što se novo pojavljuje i koristim sve što mi olakšava posao i donosi bolje i brže rezultate. To se odnosi i na hardver (fotoaparate, objektive, rasvjetu…) i na softver (obrada materijala, retuširanje, korišćenje AI alata…). Dakle, sve u cilju bržeg i boljeg rezultata. S druge strane, popularizacijom AI alata dolazi do momenata kada ljudi počinju da sumnjaju u prave fotografije koje su „presavršene“ da su AI generisane, pa sve više ljudi traži što prirodnije.
Najponosniji na fotografiju Bobana Stanića u crnogorskoj nošnji, FOTO: Aleksandar JaredićPOBJEDA: Kako se, ako nam možete opisati, to radilo nekad i u čemu je za Vas bila čar razvijanja filma?
JAREDIĆ: Iako sam na kursu fotografije prošao kroz cijelu analognu priču, nikad se nije kod mene primila. Suviše je to sporo i mukotrpno da bih se bavio time. Eno mi stoji par nerazvijenih filmova od prije ko zna koliko godina u fioci, a nikako da ih odnesem na razvijanje. Analogna fotografija, naravno, ima svojih čari i poseban šmek, ali je cijeli proces za mene lijenog i nestrpljivog odbijajući.
POBJEDA: Kada pogledate svoje prve fotografije i ove danas, što se najviše promijenilo u Vašem oku i načinu na koji vidite svijet?
JAREDIĆ: Najviše se promijenila obrada. Na početku, kao i sa svakom novom „igračkom“, istražuješ što se sve može i bude ti zanimljivo i lijepo. Kasnije shvatiš da je obrada fotografije kao i kuvanje: ako ne začiniš – bude bljutavo jelo, ako pretjeraš sa začinima – bude nejestivo. Dakle, mjera je neophodna. Danas gledam da bude što umjerenija, da se ne desi da se za 10, 20 godina pitam što sam ja ovo radio.
POBJEDA: Postoji li ideja za fotografiju, da je se sjećate, a koju nijeste uspjeli da realizujete i koja Vam je „propušten trenutak/kadar“?
JAREDIĆ: Ima ih vjerovatno milion, ali sam napravio „mentalnu fotografiju“ u glavi, pa je i to nešto. Ima fenomenalan film „Tajni život“ Voltera Mitija iz 2013. U tom filmu, čuvenog fotografa, koji u planinama Avganistana pokušava da uslika sniježnog leoparda (kojeg naziva „duh-mačka“), glumi Šon Pen. Tu je jedna od najpoznatijih scena u modernoj kinematografiji zbog dijaloga o tome kako je nekad ljepše samo uživati u trenutku nego ga zabilježiti aparatom.
Njegovi pejzaži nekad djeluju kao da su naslikani na platnu, FOTO: Aleksandar JaredićPOBJEDA: Najčešće fotografišete ljude. Koliko morate da ih poznajete kad ih fotografišete da bi fotka „ispala“ dobro?
JAREDIĆ: Portretna fotografija je možda i najzahtjevnija, ali meni i najzanimljivija baš iz tog razloga komunikacije i upoznavanja ljudi. Trudim se da uvijek popričam sa ljudima koje fotografišem i da bih ih opustio i saznao nešto o njima. Mikropokreti mišića na licu, izraz i emocija nešto je što svaki posmatrač, najčešće nesvjesno, vidi i osjeti. Većina ljudi ima nelagodu kad stane ispred kamere. Moj je zadatak da prvo tu nelagodu suzbijem u najvećoj mogućoj mjeri.
POBJEDA: Na koju fotografiju ste najponosniji?
JAREDIĆ: To je baš teško pitanje. Ima „masu“ događaja koje sam zabilježio i koji će ostati, nadam se, za neka nova pokoljenja. To je valjda i smisao ovoga čime se bavim. Jedna od dražih mi je ona na kojoj je Boban Stanić u crnogorskoj nošnji na Žabljaku Crnojevića. Tu se potrefila većina elemenata.
Ljudi danas sve više traže prirodnije fotografije: pejzaž, FOTO: Aleksandar JaredićPOBJEDA: Vaš savjet mladima koji žele da se bave fotografijom?
JAREDIĆ: Da prvo savladaju samu tehniku jer će im biti lakše kasnije. I mene je to „smaralo“ u početku. Trebalo mi je sigurno godinu da mi sve posloži u glavi što, kako i zašto. Što budu više vježbali, to će im te tehnikalije postati druga priroda i neće ni razmišljati o tome. To je kao kad prvi put sjedneš za volan pa ti je sve čudno: kvačilo, gas, kočnica, mjenjač, ručna… Kasnije više ni ne razmišljaš o tome, već samo voziš i, poslije onih 10.000 sati te „vožnje“, možeš da se nazoveš fotografom.
„DOBRA ŽETVA“
POBJEDA: Što je za Vas idealna fotografija? Tehničko savršenstvo, kompozicija, emocija uhvaćena u pravom trenu…?
JAREDIĆ: Idealna fotografija je kada se sve gore navedeno iskombinuje i uklopi, ali to je baš rijedak slučaj. Ansel Adams je rekao da je „12 značajnih fotografija u jednoj godini dobra žetva“.
pobjeda
