Evo se navršilo skoro 30 godina od kada su NATO snage izvršile bombardovanje tadašnje SRJ. Te večeri su NATO avioni poletjeli iz baze Aviano u Italiji, a na televiziji se prikazivala košarkaška utakmica i onako odsutno sam čitao tekst na kajronu preko ekrana „Avioni poletjeli iz Aviana“. A onda snimak iz mraka mlaznih motora koji svijetle jače od reflektora i nose nešto što donosi smrt.

Samo mi toga nijesmo bili još svjesni. Ljudi koji su imali djecu tih devedesetih imali su prečih misli, kako zaštititi i prehraniti svoje čedo. I ja kao novopečeni otac sa polugodišnjom bebom u krevetu, razmišljam gdje se skloniti i kako obezbijediti namirnice za neki makar kraći period? Prodavnice se već prazne i od onoga šta je ostalo u njima, ugrabio sam donijeti kući nešto brašna, kašica za bebe i još nekih sitnica…

Gledaš unezvjerena lica ljudi koji pišu posljednje čekove za robu koju su utrpali u kolica… da, tada su još postojali čekovi. I onda bjesomučno slušaš vijesti iznova i iznova. I kao ideš na posao, a ne znaš ni zašto ideš, ni što radiš.

Ali moraš, jer si obavezan, a plate nema ili je minimalna. A čeka te kirija za stan koju moraš platiti, računi koji ipak dolaze, jer je sve uvezano u neraskidivi lanac. Pa onda sa posla kući, ako imaš kakvih namirnica za nabaviti i skloniti se negdje unutra ne znajući ni što te čeka. Kome je član porodice u rezervnom sastavu VJ, dodatno strijepi. Čuješ avione koji prolijeću, kažu prelijeću preko nas i čekaš… Vidi se vatromet na nebu, počne, pa prestane. I uglavnom noću, uglavnom. Protivvazdušna odbrana reaguje iako nema svrhe, jer su avioni toliko visoko da ih samo čuješ, a uopšte ne vidiš.

A avioni ne prestaju da lete i nadlijeću. I više ne samo noću.

Preko dana ljudi stoje na balkonima i gledaju kako avioni ispaljuju rakete na aerodrom i brdo u blizini grada, gdje su valjda sakriveni avioni JNA. Vidi se samo bljesak i onda tutnjava kada pogode cilj, to sklonište aviona. A avioni u skloništu, koji su uglavnom školski i služe za obuku pilota. Njihova opremljenost za rat je kao praćka protiv tenka. Ljudi stoje po terasama i gledaju.

Vedro vrijeme i vidljivost omogućavaju da gledamo kao na bioskopskom platnu, valjda nesvjesni da je to pravo i da se stvarno događa! Da bombe padaju prilično blizu, a kako smo kasnije saznali sa obogaćenim uranijumom, navodno da bi probile bunker. Od prijatelja saznajem da je pogođen aerodrom i gradić na sjeveru za koji mi ni dan-danas nije jasno zašto je bombardovan.

Pa neka mjesta na Primorju gdje su navodno bili smješteni radari, za koje kažu da su ostali neoštećeni… Pitam li se jedini, šta nam to vrijedi? I tako dan za danom. U susjednoj državi bombardovanje traje, uništenje dobara i pogibija ljudi. I od tamo prikazuju jedan grafit sa predsjedničke rezidencije koji je objavljen: „Predsjednik opet nije bio kući kad nam je najviše trebao… “.

Ali i dalje nemoć i depresija, vijesti još više pojačavaju pritisak. Mi smo bolje prošli, govori neko… E baš smo svi lijepo prošli, pomislih… Prođe i to nekako, potpisalo se nekakvo primirje, a na televiziji objavljuju da smo odnijeli pobjedu! Ala smo pobijedili, za priču. Ne znam samo koga smo pobijedili, kada nikog nijesmo ni vidjeli, osim bljesaka eksplozija i tutnjave koja ih prati.

A onda dođoše i drugi događaji. Sve uspjeh za uspjehom. Sve nekakav jad i muka iz godine u godinu, sa ponekom pauzom i olakšanjem. Ali već naviknuti na taj pritisak, ni to olakšanje ne donosi popuštanje. Sankcije, pa restrikcije. Jesmo li zaboravili blagodeti šestočasovnih restrikcija električne energije kod nas? Govorilo se zbog štednje, a za što se štedjelo, niko nije rekao.

Pola grada jedan dan, druga polovina grada drugi dan nema struje. I u čitavoj državi tako. Kupuju se plinske peći ko nema peć na drva i akumulatorske lampe sa radio-aparatom da prekratiš sjedjenje u mraku. Narod se ipak druži, ide sa jednog kraja grada u drugi dok traju restrikcije u dijelu grada u kojem živi. Pa nazad. Sjutra obrnuto. Ista priča i ista sudbina.

Ko ima malu djecu dobro zna što mu treba, a nema i moraš se snalaziti. Jačate zajedno. Nažalost ili na sreću, djeca iz toga vremena se danas toga ne sjećaju, kupanja i hranjenja uz svijeće ili lampu, ako ima. Grijanja hrane na plinskom rešou. Odlaska u krevet i pričanje bajki.

Bili smo eksperti za izmišljanje zabave. Ne znaš je li teže onom sa manjom ili većom djecom? A nije ti lako ni sa samim sobom. Pa i to prođe nekako, te tako i dobar dio života prođe u muci i odricanju, sa ožiljcima na srcu i duši.

Životna tragedija je da ostarimo prerano i postanemo mudri prekasno. (Bendžamin Frenklin)