Crnogorski odbojkaš Rajko Strugar za Pobjedu objašnjava kako je u sopstvenoj režiji uspio da napusti ratom zahvaćenu Ukrajinu

Kada se desio napad Rusije na Ukrajinu, Rajko Strugar odmah je počeo da „kuje“ plan kako da napusti ratom zahvaćenu zemlju. Crnogorski odbojkaš je znao da će svaki dan više u Rešitilovki, predgrađu Poltave, gdje je igrao za istoimeni klub, biti dodatni rizik po njegov život.

Uvidjevši da od kluba i menadžera ne može da dobije potrebnu asistenciju za izlazak iz zemlje, Strugar se poslije dva dana odlučio za „scenario“ koji je ličio na dobar američki akcioni film – u „solo režiji“, zajedno sa saigračem, Bjelorusom Kirilom Krsnevskim, uputio se ka granici sa Moldavijom.

I to tako što njih dvojica, bez znanja kluba, „pozajmili“ klupski kombi…

– Milijardu scenarija mi je prolazilo kroz glavu, i sve se svelo na taj posljednji potez, gdje sam ja odlučio da povučem saigrača i da „uteknemo“ rano ujutro. Pošto je preko noći bio policijski čas, nije bilo moguće putovati, tako da smo to jutro „zapalili“ i nijesmo se okretali nazad – priča Strugar za Pobjedu, dok u miru sa porodicom ispija kafu u jednom od budvanskih lokala.

Iako su imali pripremljenu maršutu, iznenađenja i odstupanja su bila očekivana.

– Sve je bilo pod znakom pitanja. Da li će noć biti mirna, kakva će biti dešavanja usput, da li je uopšte sigurno uputiti se tom rutom, jer se situacija mijenjala iz trena u tren, i ništa se sa sigurnošću nije znalo. Imali smo neki plan u glavi i pripremljenu rutu, ali je put prošao sa mnogo izmjena. Nailazili smo na srušene mostove, na puteve koji su bili vezani za te mostove, pa smo tražili pomoć i od ostalih ljudi koji su putovali, pretraživali po internetu. Išli smo po nekim seoskim putevima, na kojima je pola bio put, a pola poljana – dodaje Strugar.

Policija oduzela kombi

Dok su išli ka moldavskoj granici, dobili su poruku da su prijavljeni za krađu kombija.

– Policija nas je zaustavila nekih 200 kilometara od granice. Nije bilo straha, ali je to bila stresna situacija, bilo je nelagodno. Tu smo sat vremena čekali da vidimo šta će biti s nama. Policajci nijesu dirali kombi, pričali su među sobom, a onda je glavni policijac otišao negdje na sat vremena. Kada se vratio, objasnio nam je situaciju riječima, sa osmijehom na licu: „Momci, mi smo uz vas, i nakon razgovora sa vašima iz Ambasade i ljudima iz kluba, situacija je smirena. Ali, kombi vam moramo oduzeti, a vi ste slobodni da radite šta hoćete. Izvadite stvari, i to je to“.

Naredna dva sata su Strugar i njegov saigrač proveli na putu na kojem nije bilo ništa okolo, gdje je duvao jak vjetar, zbog čega je bilo jako hladno.

– Policijska patrola je zaustavljala svako auto i pitala vozače u kom pravcu idu i da li su voljni da nas povezu sa sobom. Nakon dva sata stariji bračni par iz Moldavije nas je primio u auto, i povezao ka granici. Maksimalno su nam pomogli, nijesu tražili nikakvu nadoknadu, jer su shvatili da smo u frci.

Dok je prelazio posljednju fazu puta, Rajko je čuo da je njegov otac Vladimir ušao u Ukrajinu, iako je prvobitni plan bio da ga čega na graničnom prelazu Gojanul – Nou Platonovo.

– Kad sam se čuo sa ocem, objasnio sam mu šta se desilo kod policijske patrole, da su nam zaplijenili kombi. On je krenuo da vrši pritisak na ukrajinskoj granici da ga puste da uđe, da dođe po mene. Uspio je da prođe i našli smo se na pola puta. I zajedno smo prošli granicu i uputili se kući.

Olakšanje u Moldaviji

Ulaskom u Moldaviju je, kako kaže, „osjetio veliko olakšanje, u svakom smislu“.

– Ne znam kako bih to opisao, bio sam i dosta umoran, a čekao nas je dug put povratka kući.

Na granici ga je sačekao počasni konzul Crne Gore u Moldaviji Andrej Stratan.

– Bio nam je od velike pomoći. Bio sam na vezi i sa drugima, ali, koliko sam shvatio, ljudi ništa nijesu mogli da urade unutar Ukrajine, jer je bio opšti haos. Ali, imao sam podršku od naše ambasade u Kijevu, od momka iz te ambasade, koji je sa porodicom ostao u Ukrajini, od Ministarstva vanjskih poslova. U svakom momentu sam bio na vezi na četvoro-petoro ljudi tokom čitavog puta i obavještavao ih kakva je situacija. To je jedino što je moglo da se uradi, ali sve je bilo na nama. Sigurno je da je moj potez bio jedini izlaz iz svega toga.

Nije „mirisalo“ na rat

Interesantno, tehničar crnogorske reprezentacije je desetak dana prije početka rata bio u Crnoj Gori da produži vizu za boravak u Ukrajini i vratio se, ne sluteći šta će se desiti.

– Nijesam to mogao da pretpostavi. Situacija u Ukrajini je bila dosta mirna, ljudi su normalno išli na poslove, niko nije pretjerano pričao o tome. Ali, ja sam, svakako, htio da odem nakon prošlog vikenda, tokom kojeg smo imali utakmice. Htio sam nakon tih mečeva da kažem ljudima iz kluba da se ne osjećam bezbjedno i da bih volio da idem kući. Međutim, rat je krenuo u četvrtak ujutro, pa do tog mog vikenda nikad nije došlo.

Odlaskom iz Ukrajine, Strugar je prekinuo takmičarsku sezonu.

– Nije nemoguće da dođem do nekog angažmana u nekom narednom periodu. Ali, iskren da budem, ne razmišljam previše o tome. Ako se desi, desilo se. Ja ću, svakako, da nastavim sa svojim životom, kao što bih to uradio u nekim normalnim situacijama. Vjerovatno ću i odmah na trening da pođem. Nema potrebe za lošim mislima, kod kuće sam, uživam među ljudima koji me vole i poštuju, tako da sve ide normalnim tokom – zaključio je Strugar.

„Znali smo da si lud, ali ne toliko“

One koji ga dobro poznaju, odluka Rajka Strugara da se upusti u takvu avanturu nije iznenadila.

– U mom društvu je sad opšta zezancija na sva ta dešavanja. Kako i drugačije da bude, bez da okrenu na šalu. Kažu mi: „Mi smo znali da si lud, ali nijesmo znali da si toliko lud“ – uz osmjeh kaže Strugar.

Nije mi svejedno zbog ljudi koji su tamo ostali

Kako kaže, bilo mu je lijepo u Ukrajini.

– Većina ljudi sa kojima sam sarađivao i saigrači iz ekipe su sve dobri momci, voljni da pomognu, da učine da se osjećam kao kod kuće. Uživao sam koliko sam mogao, iako je zemlja hladna i mračna, nije baš po mojim standardima koje imam u Budvi. Ali, sve je bilo u redu – ističe Strugar.

U međuvremenu se i čuo sa ljudima iz kluba i saigračima koji su ostali u zemlji koju je zadesio rat.

– Većina saigrača je bila na mojoj strani, jer se oni sada susrijeću sa mnogo većim problemima od onih koje sam ja imao, jer su oni Ukrajinci. Dosta ih je poslalo svoje porodice na jednu stranu, neki gledaju, takođe, da odu odatle. Nije mi svejedno zbog njih, tamo sam stekao prijateljstva. Pratim situaciju iz dana u dan i čekam dobre vijesti – dodao je Strugar.

Očinska briga i ljubav jače od svih prepreka

Rajkov otac, Vladimir Strugar, poznatiji kao Bimbo, takođe nekada odbojkaš (isto na poziciji tehničara) i odbojkaški trener, nijednog trena nije oklijevao da otputuje za Ukrajinu, da pomogne sinu da bezbjedno napusti zemlju.

A posebna priča je bila njegovo „pregovaranje“ sa ukrajinskim vojnicima na granici (jer nije više bilo granične policije) da ga puste u zemlju.

– Da nije bilo sijedih na mojoj glavi, možda me ne bi ni pustili. Ovako sam im objasnio sve, ko sam, šta sam, zašto idem tamo. Rekao sam im: „Ako iko od vas ima djece, vi ćete me pustiti odmah“. A i ako nemate djece, isto ćete me pustiti, samo ćemo morati malo više da pregovaramo. Kad su vidjeli situaciju, digli su rampu – rekao je Vladimir Strugar, uz napomenu da je Rajkova ideja bila da „pozajmi“ klupski kombi za prevoz, ali da je on tu odluku podržao.

Vladimir je bio svjestan da će policija da zaustavi Rajka i njegovog saigrača, jer je bio prijavljen nestanak kombija.

– I navijao sam da ih zaustavi policija, a ne neka naoružana banda, kojih je bilo usput. Da je išao sporednim putevima, policija ga ne bi uhvatila, ali je tamo mogla da ga „dokači“ neka od bandi. Bilo je bolje da ga policija uhvati, pa smo se odlučili za taj put – dodao je stariji Strugar.