Jovan Mihajlović iz Zagrađa nastavlja porodičnu tradiciju koju je naslijedio od đeda i oca. Na njegovom imanju obaveze ne prestaju ni zimi ni ljeti, ali mu rad sa stokom omogućava da živi od svog truda.
Za Jovana Mihajlovića iz sela Zagrađe godišnja doba određuju vrstu posla, ali ne donose predah. Ljeti se kosi i priprema sijeno, a zimi se svakodnevne obaveze nastavljaju oko stoke i njene ishrane. U tom krugu rada odrastao je uz đeda i oca, a danas sam nastavlja porodičnu tradiciju.
Dok se brojna seoska imanja prazne, Jovan svoju budućnost gradi upravo na selu. Izabrao je stočarstvo, svjestan da taj posao zahtijeva svakodnevno prisustvo, strpljenje i odricanje. Za njega je to mnogo više od izvora zarade — način života koji dobro poznaje.
Na imanju uzgaja 160 ovaca, 40 goveda, 50 jagnjadi, dva konja, četiri svinje i 30 kokošaka. Toliko životinja znači i mnogo obaveza, bez obzira na vremenske prilike ili datum u kalendaru.
Mihajlović kaže da stočarstvo ne poznaje praznike, vikende ni slobodne dane. Stoka traži redovnu njegu i ishranu, a posao se mora završiti i onda kada je najteže. Odgovornost se, objašnjava, ne može odložiti za sjutra.
Ipak, život na selu za njega ima vrijednosti zbog kojih taj trud prihvata. Zdrav vazduh i domaća hrana važan su dio njegove svakodnevice. Iako ne tvrdi da je takav život lak, zadovoljan je onim što mu pruža.
Umjesto da čeka zaposlenje u državnoj službi, Jovan se okrenuo poslu koji je naslijedio i u kojem vidi mogućnost da sam obezbijedi egzistenciju. Prema njegovim riječima, od stočarstva može solidno da se živi i zaradi, uprkos velikom obimu posla. Rad na sopstvenom imanju smatra isplativijim od zaposlenja za malu platu.
Ljeto provodi sa stadom na planinama Koprimnice i Džakovica. Dok čuva stoku, najveći dio njegovog vremena pripada planini i obavezama koje ona donosi. Slobodnog vremena je malo, a boravak u gradu i na društvenim mrežama ustupa mjesto radu sa stadom.
Društvene mreže, međutim, imaju svoje mjesto u njegovom poslovanju. Preko Facebooka i Instagrama pronalazi kupce i prodaje proizvode, a prodaju ostvaruje i na pijaci. Tim dijelom posla je zadovoljan.
Ono što ga brine jeste otkupna cijena životinja. Kako navodi, cijena jagnjadi ostala je ista uprkos poskupljenjima: prošle godine iznosila je 4,75 po kilogramu, a ni ove godine nije povećana. Takvu cijenu smatra preniskom u odnosu na troškove i rad koji stočarstvo zahtijeva.
Njegovo iskustvo zato govori i o mogućnostima i o teškoćama života na selu. Sopstveno gazdinstvo pruža mu samostalnost, ali traži stalni rad, dok zarada zavisi i od cijena na koje ne može mnogo da utiče.
Mladima koji imaju uslove da pokrenu sopstveni posao poručuje da pokušaju. Vjeruje da vrijedi raditi za sebe i razvijati ono što već imaju, uz spremnost da preuzmu obaveze koje takav izbor donosi.
Jovanov izbor ostaje vezan za Zagrađe, porodično imanje i stoku. Nastavljajući posao đeda i oca, on na selu vidi prostor za svoju budućnost. Ta budućnost za njega počinje svakog dana iznova — brigom o životinjama i radom koji ne čeka.

Jovan Šćekić

biznis.cg