Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a

„ Hrvatska odavno nije dovoljna. Sada je i Crna Gora postala „ustaška“. Ostalo je još samo da se proglasi kako je i cijelo Jadransko more ustaško, sve sa ribama, algama, morskim ježevima i nevidljivim ali uvijek opasnim ustaša-ajkulama koje od Ortrana do Pirane vrebaju konačno nejač Milutina & Dragutina od mesa ne bi li im se krv srBske zemlje dovela do geografske karte“

„Srbi, nemojte da idete više u ustašku Hrvatsku, a od sad više nemojte ni u Milovu Crnu Goru. Pa neka vide oni tamo… Glavni turisti, glavni izvor sredstava u budžetu i jednim i drugima dolazi iz Srbije“, poručila je potpredsjednica Srpske radikalne stranke Vjerica Radeta.

Prvo pogledam datum objave, da nisam šta pogriješio, stoji jul 2026. Onda pogledam da nije kakav satirični medij, nije nego beogradske „Novosti“. Dobro, oni su fabrika laži, ali nisu satirični. Dakle, nema sumnje, Vjerica Radeta, desno krilo Šešelja, je ovo izjavila baš ovih dana, ljeta gospodnjeg 2026.

Milutin i Dragutin u raljama Velike bijele U-ajkule

I tako je uspjela napraviti ono što nije prošlo rukom ni najmaštovitijim propagandistima devedesetih. Hrvatska joj odavno nije dovoljna. Sada je i Crna Gora postala „ustaška“. Ostalo je još samo da proglasi kako je i cijelo Jadransko more ustaško, sve sa ribama, algama, morskim ježevima i nevidljivim ali uvijek opasnim ustaša-ajkulama koje od Ortrana do Pirana vrebaju Milutina & Dragutina od mesa ne bi li im se krvi srBske napile, pa će geografska karta četničke paranoje biti konačno dovršena.

Naravno, niko razuman ovu izjavu neće shvatiti ozbiljno. Ali upravo je u tome problem. Prebrojte razumne, razdvojte ih od onih drugih pa ćete vidjeti koliko mnogo drugih, da ne kažem budala.

Jer ovakve izjave nisu namijenjene razumnima.

One služe ljudima kojima se svakodnevno moraju proizvoditi novi neprijatelji. Ako nema Hrvata, tu su Bošnjaci. Ako nema Bošnjaka, tu su Crnogorci. Ako se i oni otrgnu iz tog kataloga mržnje, uvijek se pronađe neko novi, pa makar i Srbi koji ljetuju u Crnoj Gori ili Hrvatskoj.

Dobro, sad bi se oni skloni logici i zdravom razumu. mogli upitati, kakve veze ima Milo Đukanović sa Srbima, ajkulama i ustašama kad čovjek nije na vlasti godinama, ili recimo, zna se da oni kojima se obraća Radeta ne mogu ni do Surdulice, kamo li na Jadran, ali kad je Šešeljeva desna ruka u pitanju, z***ite logiku!

Stvarnost?

Stvarnost, kao i uvijek, razbija propagandu u hiljadu komada.

Dok Radeta poziva Srbe da ne idu u Hrvatsku ili Crnu Goru, stotine hiljada građana Srbije upravo ljetuju na obalama ove dvije države. I ne samo da ljetuju. Hiljade njih tamo rade, kupuju nekretnine, otvaraju firme, sklapaju prijateljstva i provode godišnje odmore.

Prema dostupnim podacima Hrvatska već godinama izdaje desetine hiljada radnih dozvola za državljane Srbije, BiH, Makedonije i drugih zemalja, a upravo su sezonski radnici iz Srbije druga najveća grupa radnika odmah iza onih iz BiH. Turizam, ugostiteljstvo, građevinarstvo i trgovina danas funkcionišu zahvaljujući ljudima koje nacionalistička propaganda pokušava uvjeriti da odlaze među „neprijatelje“.

Pa ipak odlaze.

Zašto dolaze usporkos ajkulama, ustašama i ostalim fantazmagorijama iz Radetine i ne samo njene glave???

Zato što čovjek mnogo lakše prepozna pristojnog poslodavca nego nacionalističku horo-bajku. Zato što plata dolazi svakog mjeseca, a propagandni govori samo pred izbore. Zato što ljudi mnogo prije povjeruju vlastitom iskustvu nego televizijskom studiju u kojem Vjerica Radeta dijeli lekcije o patriotizmu.

I nije jedina Hrvatska.

Kade se “srpsko more” napuni nerspkim morskim psima

Sad je, eto, i Crna Gora završila na optuženičkoj U-klupi. Do juče „srpsko more“, danas „ustaška Crna Gora“. Nevjerovatna „transformacija“ jedne države dogodila se u glavama srBskih radikala, bez promjene geografije, bez promjene stanovništva, bez promjene obale. Promijenila se jedina politička potreba Beograda da proizvede novu dozu nacionalističke historije i preko Radete aplicira je na najveći mogući broj živih bipeda u Srbiji.

Taj mehanizam odavno poznajemo, nravski nije nov. samo je iz godine u godinu sve glupiji, idiotski i nakaradniji. Što nam govori o stanju duha (ha, duha) percipijenata.

Kada građani u Srbiji počnu postavljati pitanja o plaćama, korupciji, kriminalu ili urušenim institucijama, odmah se izvlači stari nacionalistički pribor. Malo ustaša. Malo izdajnika. Malo genocida koji se negira. Malo ugroženih Srba. Malo mora koje je navodno oteto. Malo ajkula po žutoj štampi. I tako ukrug već četiri decenije.

Samo što danas taj narativ sve teže prolazi.

Jer slike govore više od govora.

Na hrvatskim i crnogorskim plažama čuju se beogradski, novosadski, niški i kragujevački naglasci. U restoranima rade ljudi iz Banjaluke, Bijeljine, Trebinje i Novog Sada. Djeca zajedno uče plivati. Ljudi zajedno sjede u kafićima, dijele stolove, smiju se, zaljubljuju, vraćaju se narednog ljeta.

Realnost svakodnevno pobjeđuje propagandu.

Ali propagandistima realnost nikada nije bila važna.

Posebno je licemjerno što najveći dio političke i poslovne elite koja proizvodi ovu mržnju vrlo često ljetuje upravo tamo gdje običnom svijetu savjetuje da ne ide. Godinama slušamo kako je Jadran opasan, kako Srbe tamo čekaju ustaše, kako je sve živo na dvije, četiri ili više nogu i ko zna koliko peraja neprijateljski nastrojeno. A onda se ispostavi da upravo ljudi sa vrha srbijanske vlasti ili njihovi najbliži imaju nekretnine na hrvatskoj obali, hrvatske ili crnogorske pasoše, poslovne interese ili jahte usidrene u marinama koje javno preziru.

Za narod vrijedi propaganda.

Za elitu vrijedi rezervacija apartmana sa pet zvjezdica ili češće vlastite nekretnine.

To je stara matrica.

I zato ova priča nije ni o Hrvatskoj ni o Crnoj Gori, ni o Jadranu.

Ona govori o Srbiji na moru laži

Govori o državi u kojoj se građani uporno plaše svijetom koji su se već odavno upoznali. Govori o vlasti koja proizvodi neprijatelje kako bi sakrila vlastite promašaje. Govori o politici koja od komšije pravi čudovišta, dok istovremeno njeni funkcioneri upravo kod tih istih komšija provode odmore.

Posebno je groteskno što među najglasnijim zagovornicima ovakve politike ima ljudi sa hrvatskim ili crnogorskim pasošima, ljudi koji bez problema prelaze granice, kupuju nekretnine i koriste sve pogodnosti država koje javno demonizuju. Njima nacionalizam služi kao politički alat, nikada kao životni izbor.

Običnim ljudima ostaje strah.

Njima ostaju privilegije.

I zato Vjerica Radeta nije uzrok problema. Ona je samo bijedni simptom. Poslednji glas jedne politike koja već decenijama pokušava dokazati da su svi oko Srbije neprijatelji. Hrvatska je ustaška. Bosna je islamska prijetnja. Kosovo je oteto. Crna Gora je izdajnička, a sad i ustaška. Evropska unija je licemjerna. NATO agresorski. Cijeli svijet pogrešan.

Kad tako postavite stvari, ostane samo jedno pitanje.

Ako su svi oko vas neprijatelji, ako su svi izdajnici, ako su svi ustaše, ako su svi protiv vas, možda, možda samo je ipak problem u vama. A?

Možda je problem u ogledalu.

Jer dok Vjerica Radeta vodi svoje ratove protiv hrvatskog i crnogorskog mora, desetine hiljada građana Srbije već piju kafu na rivama Splita, Rovinja, Budve, Tivte i Herceg Novog, kupuju sladoled djeci i planiraju gdje će ponovo doći narednog ljeta.

Narod je odavno prešao granice.

Propaganda još uvijek nije.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)

cdm.me