Opšte je poznato da je zbog nepreglednih pašnjaka bogatih ljekovitim biljem Pešterska visoravan bogom dana za bavljenje stočarstvom.
Pogled na Peštersku visoravan
Šabotića smo nedavno zatekli kako sa djecom i suprugom Elmazom u mjestu Poljica, udaljenom od Petnjice oko 35 kilometara, upornim i marljivim radom stvara zdravu ekološku hranu. Šabotić je u ovom mjestu, držeći 80 ovaca, deset krava, petnaestak koza, konja i nekoliko junica i bikova, sagradio planinsku kuću čija su vrata, kako kaže, široko otvorena za sve prijatelje i putnike namjernike. Naglasio je da na ovom području, iako nema zvaničnog graničnog prelaza, nesmetano prelazi državnu granicu zahvaljujući dozvoli koju mu izdaju nadležni organi u Crnoj Gori.
– Više od četiri decenije izdižemo sa stokom ovdje, pod ovo peštersko nebo. Za sve te godine naučio sam da planina ne zna za granice koje su ljudi povukli na papiru. Rođen sam u Bihoru, tamo su mi kuća i korijeni, ali ova strana Pešteri je moja druga kuća. Danas svi pričaju o politikama, pasošima i međama, a nas stočare sa ove i one strane granice spaja zajednička i velika ljubav prema ovim krajevima i stočarstvu. Ovdje komšije iz Srbije i mi iz Crne Gore živimo kao jedan. Zato, čim prođe proljećni mraz, mi pakujemo stvari i krećemo iz Petnjice putevima kojima su i naši stari išli. Ovdje su pašnjaci široki ko more, trava je bogata ljekovitim biljem i nema boljeg mjesta za stočarenje – priča Šabotić za “Dan”.
Ovaj šezdesetogodišnji čovjek ističe da posao kojim se bavi nije lak, ali da ga čini izuzetno ponosnim.
– Nije ovo lak život. Ovo podneblje je koliko lijepo toliko i surovo. Ima vukova, tako da se stado mora konstantno čuvati. Bilo je godina kad nas usred ljeta zatekne snijeg. Uz to, daleko smo od sela u kom živimo, pa treba često putovati do tamo i nazad dosta lošim putevima. Ali, kad pogledam ova stada i kad znam da ona hrane moju porodicu sa ove planinske trave, postajem izuzetno ponosan. Moja porodica je iznijela ovaj teret zajedno sa mnom. Mojih petoro djece su ovdje na katunu odrastala, uz miris poljskog cvijeća, čist vazduh, rad i zvuk zvona sa ovca. Stekla su i sposobnost da žive i u urbanim sredinama, što svakako predstavlja jedno životno bogatstvo – naglašava Šabotić.
Kaže da skoro nikada nije tražio da mu država ili neko drugi pomogne kako bi se što uspješnije bavio stočarstvom.
– Ovaj posao iziskuje dosta truda, ali i upotrebu savremenih mašina. Svake godine nakosimo oko 50 tona sijena. To radimo pomoću mehanizacije koju sam sam kupio. Dosad nijesam tražio nikakve podsticaje od države, ali nadam se da će neko prepoznati da i ja zaslužujem neku vrstu pomoći – ističe Šabotić.
Njegova ispovijest govori o teškom, nomadskom životu pod pešterskim nebom. O čovjekovoj žilavoj borbi za opstanak, o porodičnim i prirodnim vrijednostima i tradiciji koja, kako navodi, polako gubi bitku sa izazovima savremenog doba.
– Plašim se da će odlaskom moje generacije na Pešteru utihnuti stočarstvo, jer mladi nošeni pogodnostima koje pruža savremeno doba ne pokazuju želju da se bave ovim poslom. To svakako nije dobro, jer kad čovjek počne da se udaljava od prorode i njenih darova onda se dešavaju opasne stvari – zaključuje Šabotić.
Dan portal
