Nekad je u našiim krajevima svaka stopa zemlje bila obrađena. Hljeb se pravio isključivo od žitarica koje su uzgajane ovdje na plodnim oranicama vrijednih domaćina. Zato je i izgrađen veliki broj mlinova na našim rijekama. Međutim, kako je vrijeme odmicalo svi ti mlinovi su prestali sa radom, jer su se njive polako pretvarale u livade, dok je narod masovno napuštao ove krajeve. Tako su vodenice doživljavale neslavan kraj – navodi predsjednica mjesne zajednice Konjuhe Vera Ćirić.

Podaci ukazuju da je u andrijevičkoj opštini poslije Drugog svjetskog rata, i to uglavnom punim kapacitetom, radilo preko pedeset mlinova koji su, koristeći vodenu snagu, kukuruzno zrno pretvarali u najfinije brašno.

– Sada imamo svega par vodenica koje rade, ali se i one rijetko stavljaju u pogon, jer je sve manje onih koji uzgajaju tradicionalne poljoprivredne kulture. Svojevremeno je na skoro svakom jačem vodotoku u našoj opštini bilo po nekoliko vodenica. Ispred tih mlinova bivalo je mnoštvo ljudi koji su čekali da dođu na red kako bi samljeli žito. Bilo je to vrijeme kad se nije išlo u prodavnice za po kilo hljeba, nego kad su se ljudi prehranjivali sa svojih imanja. Danas od tih mlinova nema ništa, dok a brojne njive i oranice godinama urastaju u šiblje – ističe predsjednik mjesne zajednice Kralje Milutin Đurković.

Među rijetkim koji su, ipak, odoljeli zubu vremena su tri mlina u selu Trešnjevo, čije kamenje još uvijek pokreće voda sa Rakovačkog vrela. Posebno je interesantno da su ove vodenice smještene na vrh sela, i to na hiljadu metara nadmorske visine, svjedočeći tako svojim postojanjem vjerodostojnu i rijetku sliku o istorijskom i bratstveničkom nasleđu čuvenih Vasovih potomaka. One su i danas vlasništvo bratstava Vulevića, Kastratovića, Mašovića, Lalevića i Stojanovića. Na ovom prostoru je bila i četvrta vodenica bratstva Čukića, ali se ona odavno urušila i o njenom postojanju tek svjedoče priče iz prošlih vremena.

– Stariji mještani pamte da su svojevremno ispred ovih vodenica bili veliki redovi zemljoradnika koji su žitarice mljeli u starinskim potočarama. Sad je sve drugačije. Narod se seli, dok plodne njive i livade zarastaju u korov. Zato samo rijetki otvaraju vrata vodenica. No, tome se ne treba čuditi jer sada u Trešnjevu ima preko sto zatvorenih kuća – navode mještani.

Na sedmom kilometru asfaltnog puta koji od Andrijevice vodi prema Konjusima još uvijek radi posljednja vodenica potočara na prostorima Podkomovlja. Radi se o vodenici Đerkovića koja je smještena u selu Košutiće na desnoj obali rijeke Perućice. Ona zna, iako veoma rijetko, da kukuruzno zrno pretvori u žuti prah od koga se pravi poznata vasojevićka kolobotnjica.

– Tačno je da se nekad ovdje čekao red da se samelje žito… Danas je situacija sasvim drugačija. Iako je ova vodenica ostala kao jedina u kraju prava je rijetkost da neko donese džak žita i samelje ga. Mali broj ljudi sadi kukuruz. Svi su prešli na pšenični hljeb, a kukuruzni je tek poslastica, dok je ranije sve bilo obrnuto – navode mještanin Košutića Mileta Đerković.