– Stvarno treba puno više vremena da se nauči nego što mnogi misle. Godinu i po dana otprilike me je učio da perem auta, a onda je krenulo – mašina u ruke i svašta nešto – navela je.

U Švedskoj je provela djetinjstvo, odrasla i završila školovanje. Ipak, za razliku od mnogih koji iz BiH odlaze u inostranstvo, Jasmina je izabrala povratak u domovinu.

– Bosna je ipak Bosna, i na svom si. Ljepše svoj jezik pričaš, naš narod. Iako sam gore rođena, opet si nekako stranac, iako imaš njihov pasoš i sve, znaš njihov jezik i možda se po izgledu uklapam s njima, ali ipak nisi na svom. Ovdje sam nekako na svom, i to je to – kazala je.

Na pitanje da li ju je povratku možda privukla ljubav prema nekom Sarajliji, uz osmijeh je pojasnila da ovog puta nije riječ o tome.

– Nažalost, ovaj put nije. To je bila ljubav prema autima i prema poslu. Neka druga nije. Ali ako se desi, desi se – kaže.

Prije preseljenja u BiH godinama se bavila ovim poslom u Švedskoj. U jednom periodu odlučila je napustiti porodičnu kompaniju kako bi stekla dodatna znanja o drugim aspektima poslovanja.

– Radila sam ovaj posao dugo godina gore, pa sam napustila firmu mog oca kako bih naučila još neke stvari – kako s radnicima raditi, kako voditi firme i tako dalje. Otišla sam u veće firme da dobijem to iskustvo, pa sam se vratila, a onda na kraju došla ovamo – objasnila je.

Puno lijepih komentara

Iako žene u automobilskoj industriji i dalje nisu česta pojava, Jasmina ističe da je u BiH mušterije uglavnom prihvataju veoma pozitivno.

– Kako sam došla ovdje u Bosnu, niko mi nije bio naporan ili zahtjevan na taj način. Više sam toga imala vani. Ovdje su nekako ljubazniji prema meni. Možda zato što sam žensko. Sa osmijehom dođu. Puno lijepih komentara dobijem baš zbog toga što sam žensko i radim ovaj posao – kazala je.

Iskustva iz Švedske, dodaje, bila su nešto drugačija.

– Gore su pod stresom, sve se u sekundu računa. Ako zakasniš deset sekundi, odmah je stres. Znalo je biti i zahtjevnijih mušterija, možda muškaraca koji su se na neki način nabacivali i tako te stvari. Ali kod mene ima ta granica i to je to. Nema pristupa – poručila je.

U njenom poslu nema povlaštenog tretmana za vlasnike skupocjenih i sportskih automobila u odnosu na one koji voze porodična vozila.

– Ima naroda što dolazi sa stvarno malo žešćim autima, sportskim autima, familijarnim autima. Kod mene nema – auto je auto, lim je lim, lak je lak. Sve zahtijeva svoje, naravno, ali ne pravimo razlike uopšte – istakla je.

Posebno je raduje završetak posla, odnosno trenutak kada vlasnik preuzme vozilo i vidi urađeni rezultat.

– Najbolji i najljepši dio ovog posla jeste isporuka auta. Kad mušterija, klijent dođe i vidi rezultat, osmijeh od uha do uha – srce mi je puno. To mi je uvijek cilj, da svaka osoba koja napusti ovaj objekat ode sa osmijehom na licu – kaže Jasmina.

Luksuz nije prioritet

Kada je riječ o automobilu koji bi željela voziti, kaže da bi izabrala nešto robusnije, ali da joj luksuz i određena marka nisu prioritet.

– Za svaki dan voljela bih nešto udobno i jednostavno. Kad neko otvori vrata i udari me, da ne moram plakati. Ništa zahtjevno. Navozala sam se svačega, tako da – samo neka su četiri točka i volan i neka ide – govori kroz osmijeh.

Zbog brojnih poslovnih obaveza, za održavanje vlastitog automobila gotovo da i ne pronalazi vremena.

– Nemam vremena za svoje. Ako dobijem vremena, to je nešto na brzinu, samo da se osvježi i idemo dalje. Puno više vremena i pažnje posvećujem tuđim autima nego svojim. Moje može biti kako bilo, tuđe, bogami, ne može. Tuđe mora biti na nivou – naglasila je.

Time se, uz osmijeh, uklapa u poznatu izreku da je majstorova kuća uvijek najneurednija.

Krajiškinja porijeklom iz Cazina danas svoje iskustvo i znanje dijeli i na društvenim mrežama. Tamo predstavlja svoj rad, objavljuje savjete i upoznaje javnost s poslom kojem je posvećena još od najranijeg djetinjstva.

avaz.ba