Vrijeme se mijenjalo, ali uspomene na Prvi maj ostale su duboko urezane kod onih koji ga pamte iz nekih drugačijih vremena. Kako je nekada izgledao Praznik rada, ispričali su za Boje jutra na Televiziji Vijesti penzioneri iz Doma starih u Podgorici, Sonja Asanović i Milorad Radulović, prisjećajući se atmosfere koja je, kako kažu, bila neponovljiva.

“To je zaista bio praznik i mnogo je značio. Ne samo za radnike u gradu, nego i za ljude na selu. Omladina se danima pripremala, palile su se vatre po brdima, a narod je izlazio da to gleda”, prisjeća se Radulović.

Posebno upečatljive bile su prvomajske parade u tadašnjem Titogradu. Kolone radnika, kamioni, transparenti i pjesma – sve je, kaže, imalo svoju simboliku.

“Kamioni su išli ulicama, radnici u mantilima ‘radili’ na njima kao u pogonu, a iza njih mase ljudi sa zastavama i pjesmom. Grad je bio pun, trg krcat, nije igla mogla da padne”, priča Radulović.

Za Sonju Asanović, Prvi maj je bio praznik zajedništva i poštovanja.

“Za našu generaciju to je bio najljepši praznik – pun radosti, pjesme i ljubavi među ljudima. Radnik je bio u centru pažnje. Poštovali smo jedni druge i gradili ovaj grad zajedno”, kazala je Asanović.

Dodaje da su se tada paralelno razvijali i kultura i obrazovanje.

“Gradile su se fabrike, ali i škole, pozorišta, organizovale izložbe i književne večeri. Radnik je imao priliku da se usavršava i napreduje”, rekla je Asanović.

Nakon zvaničnih obilježavanja, slavlje se nastavljalo u prirodi.

“Drugog maja su se organizovali izleti – Mareza, Vrela Ribnička… Tu su bila kola, muzika, smijeh”, kaže Radulović, uz anegdotu koja i danas izmamljuje osmijeh: “Znali smo da ‘posvađamo’ dvojicu svirača samo da bi bolje svirali – i onda se svi smijemo.”

Ipak, saglasni su da je današnje obilježavanje drugačije.

“Danas nema tog druženja. Svi sjede, gledaju u telefone, malo se priča. Nekad si za druga bio spreman sve”, kaže Radulović.

Asanović dodaje da, iako su vremena donijela više slobode, nedostaje duh zajedništva.

“Mislim, drugarstvo je tada bilo zakleto. Prijatelj, drugarica, ti si htio što se veli umrijet za toga druga ili drugaricu. Iskrenost i onda ljubav. Neke šetnje su bile do 20 časova. Nakon 18 časova ne smiješ. Onda u porodici se gledalo koji je film ljubavni. Ni nemoj da gledaš taj film. Nije za tebe. Što je meni sad drago da se to oslobodilo. Da su se neke stvari promijenile. Ja sam to proživjela, sputavala. Ja ništa u životu nisam mogla, ono što sam htjela. Na folklor ne valja da ideš sa 16-17 godina. Onda, hoću književnost i gimnaziju, ne može. Ti ćeš u ekonomsku školu. Hoćeš ovo, ne može. Stalno su neke uzance postojale. I onda, kažem svaka čast ovim mlađima da znaju svoj put ali slažem se s Miloradom, da ne idu lošim putem nego da pronađu najbolji put za sebe i za to da se izbore”, rekla je Asanović.

Ona podsjeća mlade da ne gube nadu.

“Mislim da mladi brzo klonu, a mi smo bili borci. Mi nismo imali ovolike mogućnosti, tehnike i svega, ali mi smo nekako sami se probijali. Učili korak po korak i nikad nismo rekli ne znam i ne mogu nego idemo dalje”, dodaje Asanović.

Njihova poruka je jednostavna – više druženja i manje distance.

“Neka se okupljaju, pričaju, upoznaju. Nekad je korzo bio mjesto susreta i života. Danas toga nema, a to je šteta”, zaključuje Radulović.

I dok se vremena mijenjaju, jedno ostaje isto – Prvi maj i dalje nosi priče, samo ih treba čuti.

Izvoe:vijesti.me