Magistrica socijalne politike i socijalnog rada Ivana Raščanin Radičević kazala je za Portal RTCG da radoznalost, pritisak vršnjaka i laka dostupnost predstavljaju neke od najčešćih faktora koji vode ka prvom susretu mladih sa psihoaktivnim supstancama. Kako navodi, u Crnoj Gori prvi kontakt sa drogama najčešće se dešava između 13. i 16. godine, odnosno u periodu rane i srednje adolescencije.

„To je razvojno osjetljiv period u kojem mladi intenzivno istražuju granice, traže prihvatanje u vršnjačkim grupama i još nemaju u potpunosti razvijenu sposobnost procjene dugoročnih posljedica svojih odluka“, ističe Raščanin Radičević.

Prema njenim riječima, razlozi zbog kojih mladi posežu za drogama su višeslojni i najčešće povezani sa pokušajem da se izbore sa unutrašnjim i spoljašnjim pritiscima.

„Za neke je to bijeg od porodičnih ili školskih problema, za druge način uklapanja u vršnjačku grupu ili izraz bunta, dok kod značajnog broja mladih postoji povezanost sa problemima mentalnog zdravlja, poput anksioznosti, depresije ili nerazriješenih trauma“, navodi ona.

Droga se, kako dodaje, često doživljava kao brzo i privremeno rješenje, iako dugoročno produbljuje postojeće poteškoće.

Ne postoji podjela na „teške“ i „lake“ droge

Raščanin Radičević naglašava i da se često postavlja pitanje takozvanih „lakih“ i „teških“ droga, ali poručuje da takva podjela ne postoji.

„Najopasnija je ona droga koju prvi put probate, jer nikada ne znate gdje vas može ‘odvesti’ i kakve posljedice može ostaviti“, upozorava ona.

Govoreći o dostupnosti, ističe da su droge mladima u Crnoj Gori relativno lako dostupne, a da prva ponuda najčešće dolazi iz neposrednog vršnjačkog okruženja – na privatnim okupljanjima, tokom izlazaka, ali sve češće i putem onlajn komunikacije. Percepcija da je psihoaktivne supstance lako nabaviti, kako kaže, dodatno smanjuje osjećaj rizika i podstiče eksperimentisanje.

Kao jedne od čestih „okidača“ za prvi pokušaj navodi i porodične faktore, poput emocionalne udaljenosti, konflikata, nasilja, nedostatka podrške ili prisustva zavisnosti u porodici. Ipak, naglašava da se rijetko može govoriti o djelovanju samo jednog faktora, jer su oni najčešće dio šireg i složenijeg skupa rizika.

Škole i porodice često ne prepoznaju rane znakove eksperimentisanja mladih sa drogama

Magistrica socijalne politike i socijalnog rada Ivana Raščanin Radičević ocjenjuje da su škole i porodice u Crnoj Gori često nedovoljno svjesne ranih znakova eksperimentisanja mladih sa drogama. Kako ističe, prve promjene u ponašanju djece – poput povlačenja, pada školskog uspjeha ili promjene društva – često se pogrešno tumače kao prolazna faza adolescencije.

„Nedostatak znanja, ali i strah od stigmatizacije djeteta, dovode do toga da se reaguje kasno, tek kada problem postane ozbiljan ili dođe do razvoja zavisnosti“, navodi ona, dodajući da sistemska podrška roditeljima i školama u ranom prepoznavanju problema i dalje nije dovoljna.

Siromaštvo i porodični problemi povećavaju rizik, ali nijesu jedini uzrok

Govoreći o uzrocima rizičnog ponašanja, Raščanin Radičević naglašava da siromaštvo, nezaposlenost roditelja, nasilje u porodici i problemi mentalnog zdravlja značajno povećavaju rizik, ali nijesu jedini faktori. Posebno ističe da se upotreba droga javlja u svim društvenim slojevima, te da su neprepoznati problemi mentalnog zdravlja kod djece i mladih često zanemareni uzrok takvog ponašanja.

Kada je riječ o informisanosti mladih, ona smatra da su dostupne informacije često površne i neusklađene sa njihovim stvarnim iskustvima. „Poruke se uglavnom zasnivaju na zabrani i zastrašivanju, dok se dugoročne posljedice po mentalno zdravlje, obrazovanje i odnose rijetko objašnjavaju“, upozorava, ističući i problem relativizacije rizika takozvanih „lakih droga“.

Digitalni prostor i društvene mreže, prema njenim riječima, imaju značajnu ulogu u normalizaciji upotrebe droga. Iako se rijetko radi o otvorenoj promociji, sadržaji koji romantizuju rizična ponašanja doprinose smanjenju percepcije rizika, naročito kod mladih koji još nemaju razvijene zaštitne mehanizme.

Programi liječenja i rehabilitacije nijesu dovoljno dostupni niti prilagođeni mladima

Raščanin Radičević naglašava i važnost zajednice, koja može biti snažan zaštitni faktor ukoliko mladima nudi kvalitetne i dostupne sadržaje. U suprotnom, nedostatak sportskih, kulturnih i edukativnih programa, kao i visoka tolerancija na rizična ponašanja, mogu dodatno povećati vjerovatnoću eksperimentisanja sa drogama.

Posebno upozorava na uticaj stigme i straha od osude, zbog kojih mladi često ne traže pomoć na vrijeme. „Mladi se plaše da će biti obilježeni ili kažnjeni, pa problem skrivaju i od porodice i od institucija“, navodi ona.

Govoreći o ulozi sistema, ocjenjuje da se i dalje češće reaguje represivno nego podržavajuće.

Iako postoje programi liječenja i rehabilitacije, oni nijesu dovoljno dostupni niti prilagođeni mladima, naročito maloljetnicima. Kako zaključuje, potreban je snažniji fokus na prevenciju, ranu intervenciju i podršku, uz pristup koji mlade prepoznaje kao osobe kojima je potrebna pomoć cijelog društva.

Alarmi na koje roditelji treba da obrate pažnju

Psihološkinja Adriana Pejaković za Portal RTCG ističe da se prvi znakovi koji mogu ukazivati na to da dijete koristi neku od psihoaktivnih supstanci rijetko pojavljuju kao iznenadan i dramatičan događaj, već mnogo češće kroz suptilne, ali uporne promjene u ponašanju i odnosima.

Roditelji tada primjećuju da dijete više nije emocionalno dostupno kao ranije, da se povlači, izbjegava razgovor ili burno reaguje na naizgled bezazlene povode.

Postepeno se mijenja i svakodnevni ritam – dolazi do poremećaja sna, naglih oscilacija raspoloženja i gubitka interesovanja za stvari koje su ranije bile važne.

Mogu se javiti i izraženija tajnovitost, zatvaranje u sobu, promjene u društvu, ali i u načinu komunikacije, koji ponekad uključuje više laži, racionalizacija i opravdavanja.

Kako naglašava Pejaković, „nije presudna jedna promjena, već njihov zbir i trajanje“.

Ona podsjeća da djeca ne posežu za supstancama bez razloga, već da je to često pokušaj regulacije emocija koje ne znaju ili ne osjećaju da smiju da izraze.

Zato je važno, pojašnjava psihološkinja, da roditelji ne reaguju isključivo kontrolom i ispitivanjem, već pitanjem.

„Šta se sa mojim djetetom dešava iznutra. Alarm je zapravo gubitak kontakta, a ne samo sumnjivo ponašanje“, ističe psihološkinja.

Psihoaktivne supstance kao prečica sa visokom cijenom

Psihološkinja Adriana Pejaković objašnjava da je adolescencija period snažnog razvoja mozga, identiteta i emocionalne regulacije, zbog čega je posebno osjetljiva na uticaj psihoaktivnih supstanci.

One mladima često djeluju kao brza prečica ka olakšanju, uzbuđenju ili osjećaju pripadanja, ali takvo privremeno rješenje nosi visoku cijenu.

Psihološkinja pojašnjava da umjesto da dijete uči kako da prepozna, podnese i reguliše neprijatne emocije iznutra, ono stiče obrazac u kojem se nelagoda „rješava“ spolja, uz pomoć supstance.

Istovremeno, supstance direktno utiču na kognitivne funkcije – pažnju, pamćenje i koncentraciju – zbog čega učenje postaje fragmentisano i površno, a donošenje odluka impulsivnije, sa slabijom procjenom rizika i posljedica.

Kako upozorava Pejaković, dugoročno se otežava razvoj unutrašnjih kočnica i samokontrole, pa problem ne ostaje samo na nivou školskog uspjeha, već zahvata samu strukturu ličnosti.

„Formira se obrazac u kojem se mlada osoba oslanja na supstancu umjesto na sopstvene kapacitete, čime se sazrijevanje odlaže, a ponekad i ozbiljno kompromituje“, ističe ona.

Kako rana upotreba supstanci utiče na kognitivni razvoj djece

Psihološkinja ističe da to da li će promjene u kognitivnom funkcionisanju biti privremene ili trajne zavisi od uzrasta djeteta, kao i od trajanja, učestalosti upotrebe i individualne osjetljivosti.

Kada se upotreba supstanci započne u ranom uzrastu, postoji realan rizik da se određene kognitivne funkcije ne razviju u punom kapacitetu.

Psihološkinja kaže da kod nekih mladih, uz prekid upotrebe i adekvatnu podršku, dolazi do oporavka i poboljšanja funkcija poput pažnje i pamćenja.

Međutim, kod drugih promjene mogu biti dugotrajnije, naročito u domenu izvršnih funkcija to jest planiranja, samokontrole i donošenja odluka.

„Važno je učiti ih da prepoznaju i imenuju ono što osjećaju, bez stida i straha od osude. Mentalno zdravlje se gradi kroz sigurnost, granice i doslednost, ali i kroz toplinu. Mladi treba da znaju da je traženje pomoći znak snage, a ne slabosti“, ističe Pejaković.

Začarani krug: supstance i mentalno zdravlje

Psihoaktivne supstance često ne stvaraju psihičke probleme iz ničega, već pojačavaju ono što je već prisutno, ali još nije jasno izraženo.

Kod mladih sa osjetljivijim emocionalnim sklopom, upotreba droga može pogoršati anksioznost, depresiju i dovesti do unutrašnje nestabilnosti.

Pored toga, javljaju se problemi sa spavanjem, razdražljivost, impulsivnost, a ponekad i agresivnost. Kod određenih supstanci i predisponiranih osoba mogu se javiti paranoja ili halucinacije.

Posebno je opasno, pojašnjava psihološkinja, što mladi često ne povezuju promjene u psihičkom stanju sa upotrebom supstanci, pa ulaze u začarani krug u kojem se droga koristi da bi se, kako ističu stručnjaci, „liječili simptomi koje je sama pogoršala“.

„Zato je važno o drogama govoriti i kao o ozbiljnom riziku za mentalno zdravlje, a ne samo kao o ‘lošoj navici’“, ističe Pejaković.

Traženje pomoći je znak snage, a ne slabosti

Poruka koja je najvažnija kada govorimo o prevenciji i zaštiti mentalnog zdravlja mladih je da prevencija ne počinje zabranama, već odnosom, autentičnim odnosom.

Psihološkinja kaže da djeca i mladi koji imaju osjećaj da su viđeni, saslušani i prihvaćeni ređe traže regulaciju emocija kroz supstance.

„Važno je učiti ih da prepoznaju i imenuju ono što osjećaju, bez stida i straha od osude. Mentalno zdravlje se gradi kroz sigurnost, granice i doslednost, ali i kroz toplinu. Mladi treba da znaju da je traženje pomoći znak snage, a ne slabosti“, ističe Pejaković.

Psihološkinja ukazuje na to da odrasli moraju da budu svjesni sopstvenih poruka koje upućuju djeci, jer djeca uče više iz onoga što živimo nego iz onoga što govorimo.

Prevencija podrazumijeva i realan razgovor o rizicima, bez dramatizacije, ali i bez minimiziranja.

„Poruka koja najviše štiti je ona koja kaže: ‘slušam te, ti nisi sam i ne moraš sve da nosiš sam. Ja sam tu za tebe, možemo sve’“, poručila je Pejaković.

gradski.me