Niko nije procijenio da zaslužujem barem garsonjeru od 30 kvadrata, dok su funkcioneri sa nekoliko godina staža dobijali stanove i od 100 kvadrata, kaže Perezić, navodeći da se radi o velikoj nepravdi.

Radnici u Crnoj Gori nijesu uvaženi i ispoštovani, a nije im bilo lako da poslednjih godina posmatraju kako se funkcionerima dijele stanovi dok oni žive kao podstanari i jedva sastavljaju kraj sa krajem, priča za „Dan” Dragica Perezić, koja je nakon 46 godina rada u kuhinji Studentskog doma u Podgorici penzionisana. Perezić je skoro pet decenija uplaćivala sredstva u stambeni fond, nadala se da će joj država pomoći da dobije stan, ali to se nije desilo.

– Nisam htjela da radim kao što su neke moje kolege koji su zauzimali stanove i zaključavali se u stanovima u barakama koje su se nalazile na mjestu današnje Ekonomske škole u Podgorici. Kada su se te barake rušile oni su uzeli novac. Naravno nisu ni te barake dobijali obični radnici, nego uglavnom ljubitelji šefova i direktora, a ja nisam bila takva, nisam nikom ćutala. Radila sam 46 godina u kuhinji i to je jako težak posao, to je kao u rudniku da radite i nedavno sam penzionisana. Ni stan, a ni dostojnu otpremninu nisam dobila. Dali su mi 1.150 eura otpremnine iako su neki dobijali i po 15 ili 17 hiljada. Tako su me „lijepo” ispoštovali, ali meni je bitno da sam, ipak, imala jedan lijep radni vijek sa studentima, sa kojima sam imala majčinski odnos – prisjeća se Perezić.

Na pitanje kako ona gleda na činjenicu da su mnogi funkcioneri dobili stanove po povoljnim uslovima iako su bili stambeno zbrinuti, pa čak imali i poslovne prostore, Perezić kaže da je to jedna velika nepravda.

– To je grozna praksa. Laik sam za neke stvari, ali ne vjerujem da iko od njih ima staža koliko imam ja. Na tom poslu sam i oboljela, a eto niko nije procijenio da zaslužujem barem tu garsonjeru od 30 kvadrata, dok su eto funkcioneri nam sa nekoliko godina staža dobijali stanove i od 100 kvadrata – primjećuje Perezić.

Poručuje novoj vlasti da mora više misliti na radnike, raditi za dobro naroda, a ne za malu grupu povlašćenih.

– Radnik je kod nas ugrožen sa svake strane i to je nepravda. Godinama sam pokušavala da dođem do mog direktora u Studenstkom domu da mu skrenem pažnju na neke stvari, ali nikad ga nisam mogla zateći u kancelariji. Zato sam riješila i da progovorim i da se oglasim, a i da im poručim ako mi nešto ne obezbijede da mi lijepo vrate pare koje sam toliko godina uplaćivala u stambeni fond. Koga sam ja onda čašćavala, lijepo neka mi vrate novac – naglašava Perezić.

Obraćala se i Ministarstvu prosvjete, ali su joj, kako kaže, rekli da je ustanova u kojoj radi trebalo da riješi problem.

– Uvijek sam bila radnik, nisam izbjegavala posao, a nisam bila ni poslušnik i špijun. Tim se stvarima nisam bavila, ja sam radila, kuvala, hranila djecu koja su danas na raznim pozicijama – pravnici, doktori, političari, inženjeri… Kuvala sam u jednom danu 1.000 porcija i toliko ih dijelila na linijki. Pa eto kako sam radila – kaže Perezić.

M.S.

U menzu dolazio i Šehović
Komentarišući podjelu stanova funkcionerima, Perezić se prisjeća jednog studenta koji je dolazio u menzu, a koji je kasnije postao ministar i dobio stan od države.

– Damir Šehović je dolazio u menzu kod mene. Čula sam poslije da je postao ministar i da je dobio i stan od države. Vjerovatno da on ima i petosobni stan, možda i dva. Nego što je bitnije, ja znam da ja nisam dobila nijedan, nego srećom pa je suprug uspio da riješi stambeno pitanje, ali su nam danas i djeca podstanari – navodi Dragica.