09.12.2025.
U srcu Pljevalja, među brdima gdje se još osjeća miris dima iz starih sušara mesa i ukus domaćeg hljeba, živi priča koja traje već tri decenije. Priča o porodici Ajanović – o ljudima koji su svoj život utkali u rad, slogu i ljubav prema onome što stvaraju.
Sve je počelo 1986. godine, kada je Jasminov otac osnovao malu porodičnu firmu. U toj firmi je odrastao i mali Jasmin, dječak od devet godina koji je već tada znao da je svaki istovar gajbi, svaka pomoć u prodavnici i svaki osmijeh kupcu dio jedne veće priče. Uz oca, braću i sestru učio je da posao nije teret, već zajedništvo.
Kad su 2001. otvorili mesaru, porodica je već imala čvrste temelje. Stariji brat je vodio trgovinu, otac brinuo o nabavci i otkupu stoke, a mesara je postajala simbol domaće kvalitete. Međutim, život donosi i iskušenja – nakon iznenadne smrti brata, upravo Jasmin preuzima obaveze. S puno tuge, ali još više snage.
Uz podršku oca, kupuju ćevabdžinicu Trebovina. Dio su platili kreditom, dio porodičnim vaučerima – starom valutom koja je tada vrijedila više od novca, jer je nosila miris povjerenja i zajedništva. Ubrzo kupuju i staru kuću Vlahovljaka i pretvaraju je u pansion sa jedanaest apartmana. Time počinju da šire svoj posao u ugostiteljstvo, ali ne gube ono najvažnije – toplinu domaće kuhinje.
Danas Trebovina prima 70 gostiju, a ćevapi koji se tu služe nose epitet „najboljih u Pljevljima“. Pite, čorbe, baklave, tufahije, hurmašice – sve po receptima koji se ne pišu na papiru, već se prenose rukom, okom i srcem.
Njihova pekara donosi domaći heljdin hljeb i somune koje Pljevljaci već godinama prepoznaju po mirisu. A suhomesnati proizvodi porodice Ajanović postali su brend – nagrađivani, traženi i prepoznati širom regiona. Posebne marinade, tradicionalno sušenje i strpljenje koje traje danima, ponekad i nedjeljama, čine njihovu pršutu jedinstvenom.
„Naš proizvod mora biti domaći, čist, prirodan. Ako nije takav – onda nije naš“, kaže Jasmin.
Nakon očeve smrti, Jasmin se okreće selu i stoci. Danas ima: 150 ovaca, 50–60 jagnjadi, 30 koza i jaradi, 10 krava, telad ii junadi, 30 ćurki.
Radi i zimi i ljeti – jer život na selu ne poznaje praznike. Uzgaja i oko 30 tona krompira sorte agria, kao i 3–4 tone crnog i bijelog luka. Pčele – preko 40 košnica kojima brine njegova majka – zaokružuju priču o čistoj, domaćoj hrani.
Ajanovići su poznati i po humanosti. Kad treba pomoći, oni prvi pruže ruku. Bez velikih riječi, bez isticanja. Samo jednostavno – ljudski.
Zato ova priča nije samo o suhomesnatim proizvodima, mesari, pansionu ili pekari. Ovo je priča o porodici koja je iz male prodavnice izrasla u simbol Pljevalja, ne zato što su to željeli, već zato što su pošteno radili.
Ovo je priča o ljudima koji su naučili da uspjeh dolazi kada se radi srcem, kada se drži do časti i kada se poštuje svaki kupac kao gost u sopstvenoj kući.
U svijetu koji se brzo mijenja, porodica Ajanović ostaje primjer da su najjače priče one koje rastu polako – iz domaćinstva, iz ljubavi prema radu, iz topline porodičnog ognjišta.
J. Š.
bizniscg.me
