Ako shvati kako je mir zaista postignut u Bosni 1995. godine, Tramp će imati veće šanse da usmjeri Ukrajince ka sporazumu 2025. godine. On mora ubijediti Putina da prihvati Miloševićev realizam u pogledu budućnosti sukoba – da u njemu više nema daljih pobjeda za Rusiju.
Ako novoizabrani predsjednik SAD-a Donald Tramp, kao što obećava, uspije da okonča ruski rat protiv Ukrajine, sigurno će se pohvaliti da je postigao nešto što nikome nije pošlo za rukom više od 100 godina – okončanje velikog rata na evropskom kontinentu putem pregovora. I biće u pravu – pa, skoro u pravu. Američke diplomate koje su okončale ratove na Balkanu 1990-ih biće mu jedini rivali. Ipak, Tramp mora da razumije njihov uspjeh, jer je postignut prevazilaženjem instinkata i sklonosti koje su vrlo slične njegovima. Trebalo bi da zna da su kreatori politike u administraciji predsjednika Bila Klintona bili u iskušenju da se ponašaju poput Trampa – i uspjeli su samo zato što to nisu učinili.
Ako Tramp može dobiti pomoćnika koji je voljan da mu u par rečenica objasni balkanske ratove, odmah će uočiti paralele sa današnjim ratom u Ukrajini. Sukobi tokom 1990-ih izbili su nakon sporog raspada jugoslovenskog komunizma, koji je dugo potiskivao želje za nezavisnošću među mnogim etničkim grupama koje je kontrolisao. Diktator koji je predvodio najveću državu nakon raspada – Slobodan Milošević iz Srbije – zasnivao je vlast na ozlojeđenom nacionalizmu, a susjedne države poput Hrvatske i Bosne i Hercegovine, obje sa velikim srpskim manjinama, odmah su osjetile pritisak. Iako je krvoproliće koje je uslijedilo poprimilo razmjere genocida, zapadne vlade godinama nisu bile u stanju da ga zaustave. Kada su zaraćene strane konačno pristale da prisustvuju mirovnoj konferenciji u Dejtonu, Ohajo, krajem 1995. godine, mnogi visoki američki zvaničnici – čak i Ričard Holbruk, koji je predvodio američki tim – očekivali su neuspjeh.
Trampov pomoćnik će uživati dok mu opisuje te pregovore, jer priča djeluje kao gotovo savršena potvrda predsjednikovih instinkta o sukobu između Rusije i Ukrajine. Prva paralela je uloga koju je igrao sam Milošević, očigledan pandan ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Američki pregovarači su ga dobro upoznali i smatrali ga najodlučnijim od ključnih aktera u Dejtonu. Milošević je neprestano kritikovao svoje domaćine zbog, kako je smatrao, njihovog nerazumijevanja suštine rata. (Bosna, vjerovao je – kao što Putin uvijek govori za Ukrajinu – nije prava država.) Uprkos uvredama, Holbruk i njegove kolege su ipak smatrali da je srpski vođa na čudan način šarmantan – tvrdokorni lider za koga su se nadali da bi mogao prekinuti sukob.
Trampu neće biti teško da pronađe sličnosti između drugih učesnika pregovora u Dejtonu i ukrajinskih lidera sa kojima se danas suočava. Reći će mu da su bosanski muslimanski učesnici bili tvrdoglavi, ali podijeljeni, nesigurni u svoju političku budućnost i nesposobni da jasno definišu mirovne uslove koje bi mogli prihvatiti. Ono što su američki donosioci odluka vidjeli kod Bosanaca prije 30 godina – da su iscrpljeni zbog muka kroz koje je njihova zemlja prošla – dodatno će ojačati Trampovo samopouzdanje u odnosima sa ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim sada. Kada je prihvatio sporazum iz 1995. godine, lider bosanskog pokreta za nezavisnost žalio se (baš kao što će se Zelenski žaliti) da to nije “pravedan mir”. Ali je priznao: “Mom narodu je potreban mir”.
Evropski pregovarači u Dejtonu dopuniće Trampovo znanje o tim razgovorima. Zaključiće da su oni bili neefikasni paničari, koji su malo doprinijeli ishodu, ali su se žalili na svakom koraku (uključujući i na užasnu hranu i smještaj). Ignorisanje evropskih vlada – osim možda kada dođe vrijeme da ih okupe za ceremoniju potpisivanja i saopšte im da je problem sada njihova odgovornost – djelovaće podjednako prikladno danas kao što je bilo devedesetih godina.
Holbruk i njegove kolege su ipak smatrali da je Milošević na čudan način šarmantan – tvrdokorni lider za koga su se nadali da bi mogao prekinuti sukob
Svi ovi elementi će učvrstiti Trampova uvjerenja o tome kako riješiti ono što on naziva “smiješnim” ratom u Ukrajini. Međutim, ako postupi prema ovoj verziji priče, propustiće ključne faktore koji su zapravo omogućili mir u Dejtonu. Time će sebe unaprijed osuditi na neuspjeh.
Poređenje Miloševića i Putina, posebno, pokazuje koliko bi Tramp mogao imati koristi od boljeg razumijevanja načina na koji je okončan rat u Bosni. Predsjednik Srbije bio je lukav i sofisticiran nasilnik, ali je pristao na sporazum koji su Sjedinjene Države sklopile u Dejtonu jer je shvatio da je beskrajno ratovanje postalo finansijski neodrživo. Bila mu je potrebno ukidanje sankcija koje je samo mir mogao donijeti. Za Miloševića se genocidni nacionalizam pokazao kao loša strategija, što ga je navelo – više puta – da spasi pregovore dajući značajne ustupke.
Iako se hvali da ruske trupe na istoku Ukrajine imaju “stratešku inicijativu”, Putin vjerovatno priželjkuje da mu Sjedinjene Države pomognu da okonča rat pod povoljnim uslovima. Trampov izazov je da razbije lažno samopouzdanje čvrstorukaša. On mora ubijediti Putina da prihvati Miloševićev realizam u pogledu budućnosti sukoba – da u njemu više nema daljih pobjeda za Rusiju. Ruski lider mora osjetiti strah da, nakon godine sporih, ali stalnih teritorijalnih dobitaka uz visoku, ali za sada podnošljivu cijenu, u narednoj godini rizikuje obrnuti scenario: stalne teritorijalne gubitke i sve veće troškove. Putin još nije javno priznao da vodi “smiješan” rat. Ako želi da bude uspješan mirotvorac, Tramp će morati da mu to dokaže.
Ako shvati kako je mir zaista postignut u Bosni 1995. godine, Tramp će imati veće šanse da usmjeri Ukrajince ka sporazumu 2025. godine. Poput hrvatskih i lidera bosanskih muslimana u Dejtonu, Zelenski je zabrinut zbog demoralizacije i iscrpljenosti svog naroda. On takođe mora biti zabrinut zbog bilo kakvog sporazuma koji bi izgledao kao ponižavajući poraz i otežao očuvanje jedinstva Ukrajine poslije rata.
Tramp bi trebalo da pita svog pomoćnika kako su te brige prevaziđene prije 30 godina. Dva ključna odgovora mogu mu pomoći u odnosima sa ukrajinskim liderima danas. Prvo, američki pregovarači su pridobili podršku Hrvata i bosanskih Muslimana za sporazum ne samo iskorišćavanjem njihove iscrpljenosti, već još više pomaganjem da unaprijede svoje pozicije na terenu uoči pregovora u Dejtonu. Drugo, Holbruk i njegov tim su im pokazali da će mir biti praćen većom bezbjednosnom saradnjom sa Sjedinjenim Državama. U svakoj etapi rata, Vašington je bio oprezan i nevoljan da proširi svoju vojnu ulogu u sukobu, slično kao što je administracija predsjednika Džoa Bajdena bila posljednje tri godine. Međutim, uvođenje NATO mirovnih snaga nakon završetka rata pokazalo je svima da interes SAD za Balkan neće oslabiti.
Za Miloševića se genocidni nacionalizam pokazao kao loša strategija, što ga je navelo – više puta – da spasi pregovore dajući značajne ustupke
Tramp je navodno razmatrao stacioniranje evropskih mirovnih snaga u Ukrajini kao dio mirovnog sporazuma, pa možda već zna koliko je raspoređivanje NATO-a doprinijelo uspjehu u Dejtonu. Ali, treba mu reći da su evropske trupe bile prisutne u Bosni mnogo prije Dejtona i da apsolutno ništa nisu postigle same: bile su pasivni i sramotno neefikasni posmatrači zločina. Tek je uključenje NATO-a – sa američkim komandantom koji je pokazao posvećenost SAD-a – ubijedilo zaraćene strane da će dejtonski sporazum opstati.
Sve što znamo o Trampovim spoljnopolitičkim prioritetima ukazuje na to da će biti izuzetno oprezan da ne zaglibi u bezbjednosne aranžmane koji slijede nakon rata u Ukrajini. Ipak, Bosna nudi drugačiju lekciju, onu koja bi trebalo da ga umiri. Time što su se dovoljno uključile da riješe veliki sukob, Sjedinjene Države su ojačale svoju moć i međunarodni ugled. Ono što je umanjilo uticaj SAD-a bilo je držanje po strani. Poslije Dejtona, prijateljske i manje prijateljske vlade gledale su na uspjeh Vašingtona kao simbol njegove obnovljene efikasnosti. Evropski lideri, koji su nakon Hladnog rata bili zabrinuti zbog opadanja uticaja Amerike, počeli su da je nazivaju “hipersilom” (taj izraz nije bio u potpunosti pohvalan) “Amerika se vratila”, divili su se.
Ako pomoćnik novoizabranog predsjednika uspije da zadrži njegovu pažnju još malo, postoje još dvije činjenice o uspjehu SAD u Bosni koje bi Tramp trebalo da ima na umu dok pokušava da okonča rat Rusije u Ukrajini. Prva je ta da su, iako je njihova diplomatija u Dejtonu zadivila svijet, američki kreatori politike bili suočeni sa reprizom sukoba samo tri godine kasnije. Ovoga puta, Miloševićeva meta bila je druga etnička manjina bivše Jugoslavije, kosovski Albanci. Inače, malo toga se promijenilo: slični zločini, uz strahove da će biti još gori; slična imperijalna retorika; i ista potreba da se Miloševiću stavi do znanja da neće moći da pobijedi u drugom pokušaju. (Da bi se ta poruka jasno prenijela, bilo je potrebno još veće vojno angažovanje SAD-a.)
Time što su se dovoljno uključile da riješe veliki sukob, Sjedinjene Države su ojačale svoju moć i međunarodni ugled. Ono što je umanjilo uticaj SAD-a bilo je držanje po strani
Ništa neće više ukaljati Trampovo posredovanje u Ukrajini nego ako Putin, poput Miloševića, uradi istu stvar ponovo za tri godine. Lekcija? Trampu je potreban još bolji, čvršći sporazum nego što je bio onaj postignut u Dejtonu – onaj koji nije samo predah između sukoba. Novoizabrani predsjednik je, naravno, već odbacio jednu ideju – uključivanje Ukrajine u NATO – koja bi mogla ponuditi kredibilnu bezbjednosnu garanciju. Ali ako ne želi da rat ponovo izbije tokom njegovog mandata, moraće da smisli druge, jednako vjerodostojne načine da zaštiti Ukrajinu ili obezbijedi da se sama može zaštititi.
Posljednja lekcija iz Bosne odnosi se na isto pitanje: Kakva će Ukrajina biti kada se rat završi? Nakon Dejtona, američke diplomate su na kraju zažalile zbog slabog stanja u kojem su ostavile Bosnu: zemlju suviše podijeljenu da bi njena vlada mogla funkcionisati, suviše siromašnu da bi navela na povratak onih koji su iz nje pobjegli, i suviše izolovanu od ostatka prosperitetne Evrope. Holbruk i njegovi saradnici su se pitali da li bi bolji sporazum bio moguć da nije bilo tolikog pritiska za brzo postizanje dogovora.
Slične brige pratiće sve pregovore koje Tramp organizuje kada preuzme funkciju. Sve zainteresovane strane – Ukrajinci, Rusi, Evropljani i Amerikanci – željeće da znaju da li će Ukrajina zadržati jedinstvo koje joj je rat donio, da li će uspjeti da vrati milione izbjeglica neophodnih za obnovu koja predstoji, da li će ostati prepuštena sama sebi ili će naći svoje mjesto u Evropi, i da li će se osjećati poraženo ili preporođeno. Tramp mora biti svjestan da će uspjeh njegove diplomatije zavisiti od toga hoće li moći da pruži odgovore na ta pitanja.
Autor je viši saradnik u Savjetu za spoljne odnose i profesor emeritus na Školi za međunarodne i javne poslove Univerziteta Kolumbija
Članak je preuzet iz časopisa “Forin polisi”
Prevela i priredila: A. Š.
Izvor portal Vijesti