“Nisam se nadao uopšte. Ja sam živeo kao vuk samotnjak, tako sam navikao. Donela je velike promene. Ona je htela ovde da imamo i guske i prepelice, plastenik, da sadimo baštu”, kaže Desimir.

Cvetaju i njeni suncokreti podno planine, a biće i meda.

“Toliko je pažljiva i radna da nemam šta da kažem. Sve najbolje. Kada je ona došla preko devet gora i voda u moju kuću, da osvetli – Olga”, priča njen svekar Bogdan Nikolić.

Na iznenađenje komšija, kojima i kao lekar rado pomaže, Olga se životu na selu brzo prilagodila. “Ako neko dođe iz Moskve i kaže da je ovde lepo, verovatno da jeste, samo mi tu lepotu ne možemo da sagledamo pošto smo ovde rođeni i ovde živimo”, kaže komšija Srećko Ivanović.

“Tamo je osnovno ili u putu ili na poslu. Ne vidiš život. Ne možeš tako izaći i pogledati recimo nebo, pogledati horizont, to nikao nije moguće. Ovde je odmor za dušu. Sada maštam da imam kozu, da budem kozarka”, kaže Olga.

Iz Moskve u Gočmance, na raspust, stigla su i njena deca, Alja i Ivan i buduće komšije. Porodica Suđec.

“Došli su ovde, videli prirodu, zaljubili se i više ništa neće da vide. Ja im kažem idite tamo vidite Staru planinu, Zlatibor… Nećemo nigde, kažu – Gočmanci i to je to. Tačka”, priča Olga.

U selu koje ima samo osam kuća, deveta će biti ruska. Nadaju se prva, ali ne i poslednja

(RTS)