HRVATSKI nogometni trener Igor Jovićević prije par dana postao je prvak Bugarske s Ludogorecom, koji je pritom izjednačio europski rekord 14. uzastopnim naslovom prvaka države. Izjednačili su rekorde latvijskog Skonta (1991. – 2004.) i gibraltarskog Lincolna (2003. – 2016.).

Uz naslov prvaka, Jovićević je s klubom osvojio i bugarski superkup pobjedom 3:2 protiv Botev Plovdiva i to golom u 92. minuti utakmice. Imat će priliku kompletirati domaću trostruku krunu jer ih 22. svibnja čeka finale Kupa protiv CSKA Sofije.

Igor Jovićević je dao intervju za Index

S Igorom Jovićevićem razgovarali smo netom nakon osvajanja naslova prvaka Bugarske, njegovog trećeg profesionalnog naslova u trenerskoj karijeri. Prije dvije titule u Bugarskoj, 2023. godine postao je prvak Ukrajine sa Šahtarom, dok je s juniorima Dinama dva puta osvojio titulu prvaka Hrvatske.

Pričao je o aktualnoj sezoni u Ludogorecu, pripremama pred finale Kupa, nastupu u Europa ligi, a neizbježna tema bio je Dinamo, borba za naslov u SuperSport HNL-u te njegovo vrijeme provedeno u klubu.

Prije svega čestitke na naslovu prvaka. Potvrdili ste ga čak pet kola prije kraja i tako je Ludogorec 14. put u nizu postao prvak Bugarske. Izjednačen je europski rekord. Možete li nam sumirati dosadašnji dio sezone?

Postavili smo taj rekord i rekord Ludogoreca po broju bodova u regularnom dijelu sezone (76). Dva poraza, skoro 20 utakmica bez primljenog gola. Ekipa te napravi ponosnim. Rad se isplati. Nije lako, kao što se čini izvana, dominirati niz godina. Naravno da je izazovno nastaviti tradiciju i taj niz naslova prvaka. Slučajnost je, ali kad sam bio prvak sa Šahtarom, to je klubu također bio 14. naslov prvaka.

Izazov je bio to nastaviti i kao glavni cilj staviti prolaz u grupnu fazu Lige prvaka. U zadnje vrijeme nisu imali uspješne te epizode. Igrali su dva puta skupine Lige prvaka, a sve ostale godine Europa ligu, izuzev prošle godine kada su igrali Konferencijsku ligu.

Uspješan klub što se tiče europskih natjecanja i metodologije, kupnje i preprodaje mladih Brazilaca. Možemo reći da imaju dobar model skaut službe kluba, menadžmenta, istovremeno daju rezultate i prodaju igrače.

Izgubili ste samo dvije utakmice i primili 15 golova u 32 utakmice. Je li obrana najveća snaga momčadi?

Obrana je ključ svega. Ona daje slobodu svih napadačkih akcija jer osvajaš više lopti. Bolje okupiraš prostore jer si licem okrenut prema protivničkom golu. To je sigurno ključ uspjeha. Povezano je s motivacijom i disciplinom jer kad se to pomnoži s talentom koji imaš, onda automatski tvoja vrijednost raste i tijekom utakmice i općenito tijekom sezone.

Odmah bolje rješavaš tehničko-taktičke situacije jer si kreativniji, lucidniji i donosiš bolja rješenja. To se onda transferira na rezultat.

Klub ste preuzeli u rujnu, kada je sezona bila u punom jeku. Što Vas je privuklo u Ludogorec i kakvi su bili prvi dojmovi?

Nakon saudijske avanture poželio sam naći jedan europski projekt. Imao sam ponude za nastavak suradnje, kao i od još nekoliko saudijskih klubova, no imao sam europsku ambiciju. Od nekoliko varijanti koje sam imao, ovo je bio onaj projekt koji sam tražio.

Znali smo kakvu reputaciju ima u europskim natjecanjima. Dinamovi navijači znaju da su igrali nekoliko puta protiv Ludogoreca i da su imali uspješno iskustvo u grupi Europa lige u sezoni 2013./14., kada su dvaput pobijedili Dinamo. Samo godinu nakon što ih je Dinamo izbacio u kvalifikacijama Lige prvaka.

Konstantno su prisutni u Europi, a privuklo me i to što su sudjelovali u Europa ligi ove sezone. Osvojili smo Superkup pobijedivši Botev Plovdiv 3:2, osvojili smo ligu, što nam donosi mogućnost plasmana u grupu Lige prvaka ili Europa lige, a čeka nas i finale Kupa. To je još jedan izazov za trenera, da se ta tripleta osvoji.

Kad zbrojimo to i utakmice u Europa ligi, gdje smo osvajali bodove protiv Lazija i Lyona, imali vodstvo protiv Athletic Bilbaoa pa primili dva gola u minuti, u globalu je to odlično iskustvo.

Od Ludogoreca se očekuju samo pobjede i trofeji. Kako se nosite s pritiskom?

U velikom klubu živiš pod pritiskom, a stres situacija je svakodnevna. Moraš se znati nositi s time. To je dio mog života, odrastanja. Taj pritisak je bio i kad su me odgajali kao igrača u Dinamovoj školi jer moraš biti najbolji svaki dan i pokazivati to na utakmicama. Taj karakter i mentalitet ti usađuju.

Poslije sam imao sreću i privilegiju igrati u Real Madridu, gdje sam u tih pet godina doživio nadogradnju sa strane kluba i trenera. Spoznao sam što znači kada svaki dan moraš biti bolji, odgovoriti na izazove i stresne situacije, kako je to kada te netko svaki dan provjerava jesi li dovoljno dobar.

Kad porasteš, to je usađeno u tebi. Tako je i u Ludogorecu kada izađe na europsku scenu. Bez obzira na to što igraš s klubovima koji imaju po 3-4 puta veći budžet od tebe, moraš ići na pobjedu i pokazati karakter. O bugarskom prvenstvu da i ne govorim. Jednostavno si uvijek favorit i moraš odgovoriti na zahtjeve.

A znamo da je nogomet prevrtljiv i ako nisi na 100 posto možeš izgubiti od svakoga. Tako je i ovdje. Izgubili smo dva puta i remizirali par puta, a to se događalo baš nakon emotivnog pražnjenja, nakon Europa lige poslije koje za samo tri dana moraš dati isti rezultat, zadovoljiti vlasnike i navijače, kao i samog sebe.

Stres te tjera prema naprijed. To je adrenalin koji je svima potreban. Premašuješ limite samo kroz stresne situacije. Zona komfora te vuče prema dolje.

Ludogorec je dominantan u Bugarskoj. Otkako su ušli u prvu ligu, svake sezone bili su prvaci. Vlasnici kluba su Kiril i Giorgi Domuščijev, najbogatiji ljudi zemlje. Koliko su uključeni u rad kluba i kakav je Vaš odnos s njima?

Upoznao sam obojicu. Oni su uspješni biznismeni, otkad su uložili u ovaj projekt žele da je on svake godine sve jači i jači. Osjeti se zahtjevnost i njihova ambicija u klubu. Kada su me izabrali kao trenera, osjetio sam da moram opravdati očekivanja jer moram biti na tom nivou.

Shvatio sam koliko je zapravo velik klub, po organizaciji i svemu. Nije svaka utakmica lagana iako bodovi to možda ne pokazuju. Onaj tko razumije nogomet zna da svaka utakmica nosi nešto svoje i da moraš biti 100% unutra.

Imamo dobre uvjete za rad. Osvojili smo već dva trofeja i klub je obavio dvije prodaje. Bila su to dva igrača koja nismo mogli zadržati, kao što je Rwan Cruz, koji je otišao u Botafogo za 10 milijuna eura, i Jonathan Rick, koji je otišao u Talleres za 6 milijuna eura. Velika je stvar za klub kad može osvojiti prvenstvo i usput prodati igrače koje ne možeš zadržati zbog potražnje.

To je izazov i za trenera. Oni su do zime bili uključeni u 30 posto svih golova kluba, tako da odjedanput postaješ za 30 posto učinkovitosti slabiji. Onda moraš tražiti standardizaciju, automatizaciju, raditi na drugim automatizmima kako bi se drugi igrači dignuli i preuzeli odgovornost.

Moraš ostati stabilan u presingu, da ti ne dolaze lagano do gola. Zbog toga je drugi dio sezone bio posebno izazovan. Iako nije bilo lako, odradili smo to jako dobro.

Veza s Brazilom je zaista dugotrajna. Pamtimo igrače poput Wandersona, Marcelinha ili Igora Thiaga, koji je nedavno postao prvi Brazilac koji je zaigrao za Brentford u Premier ligi.

Tako je. Radi se o uigranom timu skaut službe i menadžmenta kluba. Moram ih pohvaliti. Imaju pokrivenu Latinsku Ameriku, traže mlade talente, koji nakon 2-3 godine stasaju, podignu vrijednost kroz kvalitetan rad i poslije ih prodaju i plasiraju dalje. Zanimljivo je da sada Brazilci od nas kupuju Brazilce. Neke ponude ne možeš odbiti iako imaš ambicije da budeš još bolji, ali nekim se ponudama ne može reći ne.

Trenerima zna biti zahtjevno i nezahvalno jer su primorani praviti iste rezultate dok se novi igrači adaptiraju i razviju. Izvlače sve znanje i svu kreativnost iz tebe i to je taj stres koji te tjera prema naprijed. Pozitivna energija poslije koje si stalno u nekom pokušaju, u nekoj potražnji perfekcije.

Kako ona nije dostižna, onda od mjesta u kojem se nalaziš pa do same perfekcije postoji jedan prostor. E taj prostor je moja energija. To stvara nemir u meni i taj nemir mi je energija i tako živim kroz dan. Stalno sam u nekom nemiru, da nisam dovoljno dobar, da tražim bolje i hoću biti bolji. Sada se poklopilo par trofeja u nekoliko godina i zahvalan sam Bogu, radu, mom stručnom stožeru kojeg čine dva Ukrajinca i dva Španjolca, svim igračima koji su realizirali moje ideje, i kroz dobru atmosferu u klubu, a to je ključno, došli do uspjeha.

Koliko je izazovno održavati motivaciju igrača u ligi u kojoj ste favoriti u svakoj utakmici?

Primjer je Liverpool, koji je izgubio nakon osvajanja prvenstva. PSG nije izgubio cijelu sezonu pa je izgubio dvije utakmice od trenutka kada je osvojio naslov. Ima klubova koji kroz rotaciju i nedostatak tog adrenalina jednostavno ne mogu parirati protivniku koji se borio za europsko mjesto.

U isto vrijeme moramo zadržati ambiciju jer za 14 dana igramo finale Kupa protiv CSKA Sofije, koja je jako dobra i neugodna. To je proces koji smo započeli s utakmicom protiv Levskog (1:1). Time smo započeli put prema novom cilju, s novom energijom. Ljudi smo, nismo roboti.

Potrebno je samo neko vrijeme da se resetiraš, uhvatiš malo zraka i pripremiš za utakmicu u finalu Kupa. Do te utakmice imamo još tri utakmice u kojima ne smijemo prosipati ugled koji smo stvorili. Ne možemo doći na finale s izgubljenim bodovima jer se automatski stvara loša atmosfera.

Titula je osvojena, ali borba za trofeje nije gotova. 22. svibnja očekuje Vas finale Kupa. Ludogorec dominira ligom, ali u Kupu to nije slučaj s obzirom na to da su ga osvojili “samo” tri puta. Kako pristupate toj utakmici i hoćete li rotirati u prvenstvu?

To je proces i plan. Treba biti malo rotacije, trebaju svi biti uključeni u proces pripreme do finala. Zadnja utakmica prvenstva bit će nam 59. službena ove sezone što je i za velike klubove jako puno. Mi smo možda na 20 utakmica više od ostalih, a uz to imamo i reprezentativce koji su također odigrali određen broj utakmica za reprezentacije.

Nije stvar samo odigrane utakmice, nego i samog kalendara jer se poklopi da nemaš dovoljno vremena za odmor. Onda dolazi do zasićenja, zamora materijala i povreda. Čuli smo brojne kritike trenera poput Luisa Enriquea, Carla Ancelottija, Hansija Flicka i drugih poznatih trenera. Jednostavno nemaš dovoljno vremena. Pa nekada ne prođe ni 72 sata između dvije utakmice.

Mi smo klub koji rano počinje s natjecanjem. Jednu sezonu završimo 26. svibnja, a već 10. lipnja krećemo s pripremama za novu. Imaš nekih 12 dana odmora ljeti, možda 10-ak dana zimi, pa pomnožiš s utakmicama iz prijašnjih par sezona i jednostavno dolazi do pucanja.

Nekad možda i u ključnom trenutku. Treba se naći model za odmor. Nismo protiv količine utakmica nego protiv nedovoljne količine odmora koja predstavlja veliki napor.

Paralelno ste igrali i Europa ligu. Omjer od četiri remija i četiri poraza bez pobjede na prvu ne izgleda dobro. Ipak, bili ste tvrd orah. Da nije bilo primljenih golova u nadoknadi, nijednu utakmicu ne biste izgubili s više od jednog gola razlike. Remizirali ste protiv velikana poput Lazija i Lyona. Kako ste zadovoljni nastupom?

Pohvale tih trenera u privatnim razgovorima nakon utakmice i press konferencijama daju mi vjetar u leđa. Hvale našu pripremu utakmice, disciplinu, konkurentnost, igranje otvorenog garda. Nismo igrali zonsku obranu pa smo slučajno zalutali u fazu napada, već smo s planom igre u visokom presingu, u rombu, pa promijenimo na 4-4-2 i idemo u pozicijski presing. Tražili smo korak naprijed.

Bili smo odvažni s loptom, baš smo se svi kao ekipa htjeli pokazati. Bili smo blizu. Preuzeo sam ekipu pred utakmicu s Viktorijom Plzen, koja se na kraju plasirala dalje iz skupine. Odigrali smo 0:0 i promašili smo penal. Nisu nam zaprijetili po golu iako se radi o jako dobroj ekipi s puno individualaca poput sjajnog Šulca.

Protiv Anderlechta smo bili konkurentni. Imali smo crveni karton od 30. minute, zabili gol u nadoknadi za 1:1, koji je poništen zbog zaleđa za milimetar. Protiv Bilbaa, današnjeg polufinalista, vodili smo 1:0 pa primili dva gola ni iz čega za 1:2.

U globalu smo pokazali taktičku disciplinu. Zaista sam dobio pohvale od trenera poput Valverdea, što i meni i momčadi jako puno znači. Na osnovu toga smo kasnije samo nastavili marš po Bugarskoj.

Nije nimalo lako to da nakon tri dana iz Lyona, gdje igraš pred 50.000 ljudi, ideš igrati protiv ekipe protiv koje nema tog ambijenta. Ta promjena je jako teška za mentalnu pripremu, ali to su utakmice u kojima se osvajaju prvenstva i mi smo tu bili jako dobri.

Kakva je navijačka baza kluba i kakva je atmosfera na utakmicama? Izvana je dojam da klub ima veliki broj mrzitelja po Bugarskoj.

Zaista vidim da nas ne vole gdje god odemo. Osjeti se veliki animozitet. Levski i CSKA Sofia imaju veliku grupu navijača. Onda se pojavio Ludogorec, 15-ak godina unazad, i počeo je osvajati jednu za drugom titulom. Ovo je 14. zaredom. Vidim da je naša grupa navijača nešto mlađe dobi jer je mlad klub, a na visokom nivou. Razvija se mlađa generacija navijača i lijepo se osjećaš kad dobiješ tu podršku.

S druge strane, kada idemo u Sofiju, a odatle je šest klubova, onda nije ugodno jer osjećaš da žele da posrneš. Žele prekinuti tradiciju osvajanja prvenstava.

Kakav je Vaš trenerski stil? Dojam je da se često i pravovremeno prilagođavate situaciji na terenu.

Dosta ovisi o protivniku. Mislim da sam dosta prilagodljiv, gledam poteze suparničkog trenera tijekom utakmice, kada napravi rotaciju ili izmjenu. Kada igram u bugarskom prvenstvu, želim igrati na protivničkoj polovici, tu sam dominantan. U odnosu na protekli period podigli smo postotak kontrole lopte na oko 65-70 posto.

Moramo imati dobru strukturu, dobru reakciju na izgubljenu loptu jer protivnik pretežno živi od kontranapada, a to ne smijemo dozvoliti. U Europi je drukčije. Kada Lazio i Lyon imaju loptu, s igračima koji su odlično tehnički potkovani, moramo se znati ponašati u niskom bloku i uvijek tražiti pozicijsku promjenu i prijelaz iz pozicijske obrane u aktivni presing. Nemoguće se stalno braniti u niskom bloku i izdržati nasrtaje dobrih ekipa.

Isto tako, mijenjam sisteme tijekom utakmice, a oni se moraju trenirati. To ne dolazi samo po sebi. Ne možemo samo odjednom reći da igramo 5-3-2 ili romb, a da oni to nisu osjetili tijekom trenažnog procesa ili priprema pred utakmicu. Mene taktička priprema utakmica baš veseli jer kad imaš ekipu koja je unutra 100 posto, da to može realizirati, to mi je fenomenalno.

Bitna mi je taktička disciplina, a poslije, u protivničkih 16 metara, ovisiš o kreaciji i lucidnosti igrača i tu trener ima jako malo utjecaja. Ako krilo prođe dvojicu i kao Lamine Yamal pogodi u rašlje, tu stvarno trener nema preveliku ulogu. Pričam s igračima o prostorima.

Kad pripremam utakmicu s napadačima i veznjacima, općenito pričam o prostorima jer će tu imati više vremena. Kad dobar igrač ima više vremena u prostoru, on će donijeti bolje rješenje, tako da u tom pravcu ide tehničko-taktička izvedba.

Što se tiče obrane, mora se znati što se radi kada je pozicijska obrana, kada je niski blok. Tko pada u liniju od pet nazad kada te napadaju s pet koridora, je li to zadnji vezni koji se uvlači među stopere ili je to krilo koje pada po jednoj strani. Današnji nogomet je takav da je sadašnja tendencija da te napadaju kao PSG sa šestoricom igrača.

Onda moraš i to pokriti, pa ako se braniš s pet, onda ti fali jedan igrač. Non-stop moraš biti unutra i gledati milijardu utakmica i željeti biti bolji jer nikada ne znaš kada će te netko iznenaditi tijekom utakmice. Moraš biti spreman na to.

Kako ste se prilagodili životu u Bugarskoj izvan nogometa?

Kad god odem nekamo, a zadnjih pet godina sam bio u Dnjepru, Šahtaru, Saudijskoj Arabiji i sada Bugarskoj, živim nogomet 24/7. Trening baza i dom, to je to. Nekih 15-20 minuta je udaljenost i to je jedino što vidim od grada. Po cijeli dan sam tamo. To znaju ljudi koji me poznaju, zaista sam maksimalno unutra i uvijek tražim rješenja da budemo bolji. To je ono što me ispunjava.

Razgrad je mali gradić, jedno sat i 15 minuta udaljen od Varne, ima 35.000 ljudi. Mirno mjesto u kojem nema previše buke i odgovaraju mir i tišina da se fokusiram na nogomet.

Prijeđimo na SHNL. Koliko ste stigli pratiti utakmice i nastupe Dinama? Kakav Vam je sveukupni dojam?

Kao navijač Dinama, poželio bih da osvoje prvenstvo. Iskustvo je na njihovoj strani. Oni su te situacije već osjetili puno puta. Istina je da Rijeka ima sve u svojim rukama i s tri pobjede postaje prvak, ali isto tako Rijeka traži put do uspjeha sada. Ona to nije osjetila ranijih godina. Vidjet ćemo hoće li biti uspješni.

Dinamo zna put do uspjeha iako je bila turbulentna sezona s promjenama trenera. Mislim da postoji dovoljno kvalitete da pobjede sve do kraja i dočekaju kiks. Globalno gledano, svi klubovi koji se bore za naslov više profitiraju kroz kiks protivnika nego kroz svoje serije pobjeda.

Dinamo je ove sezone promijenio četiri trenera. Jeste li bili kontaktirani?

Ne, nisam bio kontaktiran. S velikom pozornošću gledam završni sprint lige, vidjet ćemo što će se dogoditi. Još jedanput kažem, želio bih da Dinamo bude prvak. On je to iskusio, zna put do uspjeha. Trebaš biti najbolji kad je najteže, kad je stresno. Vidjet ćemo koliko stres blokira ili sprječava Rijeku da osvoji jer sve je u njihovim rukama.

Hajduk je imao meč-loptu s Dinamom i on je sada u puno težoj situaciji. Sada se jednostavno više pita, po nekoj atmosferi i energiji, Dinamo i Rijeku.

Kako komentirate rad Gennara Gattusa u Hajduku i Radomira Đalovića u Rijeci?

Teško je komentirati kolege s distance. Čim se bore za prvenstvo, znači da su to zaslužili. Mogu dati palac gore zbog prve avanture Đalovića, Gattuso već ima određeno iskustvo u drugim klubovima i na većem nivou u Italiji i Francuskoj. Pokušao je na Hajduk prenijeti taj mentalitet.

Za Đalovića mi je jako drago, prvenstveno jer ga poznajem, a drugo jer se ispostavilo da nije nužno imati jako veliko iskustvo da bi dao jedan veliki rezultat. Sjetimo se samo trenera poput Pepa Guardiole i Josea Mourinha. Puno više toga su osvajali kada su bili mlađi nego što sada osvajaju.

Guardiola je u prvoj godini s Barcelonom odmah osvojio svih šest trofeja. Gdje je garancija da s većim iskustvom treba svake godine osvojiti šest trofeja, a to nije nimalo lagano.

Jedan od igrača Ludogoreca je i Giorgi Terziev, bivši član Hajduka. Prati li on još uvijek svoj bivši klub i jeste li pričali o tome?

Sjećam se kad je on igrao za Hajduk. Naravno da smo popričali kada sam potpisao ugovor, bio je jako zadovoljan u Splitu. Zadesila ga je jedna povreda, koja ga je maknula iz stroja pa nije igrao puno.

On je naš najuspješniji igrač. Sada je osvojio 21. trofej u karijeri, ali nažalost prije mjesec i pol dana dogodila mu se teška ozljeda križnih ligamenata na bezazlenom treningu. Trenutačno se oporavlja i neće igrati neko vrijeme.

Zvonimir Boban se vratio u Dinamo. Što očekujete od njega?

Zvonimir Boban je legenda hrvatskog nogometa, bez sumnje. To je velika dobrobit za Dinamo i za hrvatski nogomet. Siguran sam da će s njegovim znanjem i vizijom Dinamo napraviti smjernicu razvoja. Svojim karakterom će dati impuls Dinamu da se stabilizira i da opet dođe na pobjedničke staze. Kao što se trenutačno i nalazi, samo što na tom putu uspjeha ima prepreka koje su oni sada imali.

On će to sa svojim timom vratiti u normalu i Dinamo će nastaviti osvajati trofeje. Apsolutno sam sretan jer ga znam, jer smo igrali zajedno, jer je mnogim klincima bio idol i kao takav je ostao dan danas, ne samo meni.

Kao osoba iz hrvatskog nogometa, koja je osvajala trofeje u Ukrajini i Bugarskoj, možete li usporediti te dvije lige s SHNL-om?

Jako ih je teško uspoređivati. Svaka liga je zahtjevna. Ekipe i treneri se usavršavaju, rade na sebi i postalo je jako teško pobijediti utakmicu. Teško je pobjeđivati opet. Uvijek se bavimo pokušajima. Pobjednik je samo gubitnik koji ponavlja još jednom.

Još je teže osvojiti naslov jer moraš imati stabilnost i moraš pronaći put do uspjeha u puno različitih situacija. U derbijima, protiv slabijih protivnika, kad si favorit… Postoji puno faktora koji utječu na performanse, a uvijek moraš biti na 100 posto.

Igrači su ljudi, nisu roboti, no zahtjevi navijača i prečesto klubova jesu da moraš pobijediti svaku utakmicu pogotovo u velikim klubovima. Taj stres te čeliči i ojača. To prihvatiš, s tim adrenalinom kopaš dalje i ideš dalje. Ako si u zoni komfora, onda nisi za to. Onda se bavi nečim drugim gdje ćeš imati manji mentalni pritisak.

index.hr